ponedjeljak, 24.03.2008.
4. poglavlje
Samarun se nasmijao glasnim, odbojnim glasom. Pridružili su mu se i njegovi sljedbenici. Mama je, ležeći u kutu, izgledala prestravljeno.
"Došlo je vrijeme da se vaši životi okončaju", reče Samarun svojim hladnim glasom iz kojeg sam znala da slijedi nešto loše.
Osjetila sam ubrzano kucanje svoga srca, kao da želi iskočiti iz grudi. Strah je prožimao svaku česticu moga tijela.
Iako sam bila prestravljana znala sam da se moram boriti...iako ću vjerojatno ja izgubiti bitku.
Mia je također izgledala uplašeno, ali činilo se da i ona zna da se moramo boriti.
Upitno me je pogledala. Neprimjetno sam klimnula glavom stežući svoj štapić u pelerini.
Samarun je uperio štapić u moju mamu.
"Crucio", šapnuo je dok mu je zloban smijeh titrao na bijelim usnicama.
Zbog konopa koji je bio čvrsto svezan oko njezinih usta, mama nije mogla vrištati. Ali bilo je očito da trpi nepodnošljivu bol. Batrgala se pokušavajući ruke i noge izvući iz konopa. Samarun ju je mučio bez trunka milosti.
To je bilo nešto što nisam mogla podnjeti; mučenje svoje mame. Osjetila sam mržnju, golemu mržnju koja je potisnula strah.
Morala sam nešto učiniti. Protiv Samaruna nisam imala nikakve šanse. Mogla sam jedino odvratiti njegovu pozornosti.
"Mormanillo!" izderala sam se uperivši štapić u Samarunovog sljedbenika koji je sličio Orlandu; imao je crnu kosu i hladne, crne oči.
Sljedbenik je pao na pod, omamljen mojoj čarolijom. Samarun je odvratio pozornost od moje mame. Zgroženo nas je pogledao.
Mia je izgledala oduševljeno. I nju je strah napustio.
"Mormanillo!" uperila je štapić u sljedbenicu koja također pala omamljena.
"Avada Kedavra!"izderao se jedan sljedbenik uperivši štapić u Miu.
Mia je izbjegla mlaz zelene svijetlosti.
"Ne!"prolomio se Samarunov vrisak."Moram ih ja ubiti! Avada Kedavra!"
Taj mlaz zelene svijetlosti bio je upućen meni. Izbjegla sam ga.
Mia je otrčala do moje mame odvezujući joj konope. U drugom kutu prostorije su nepomično stajala ona dva vilenjaka. Pogled im je bio staklenast.
"Omami!" viknula sam ispalivši čaroliju na Samaruna.
Mlaz svijetlosti se rasplinuo jednim ležernim pokretom Samarunove ruke. Hladno se nasmijao svojim odbojnim smijehom.
"Nemaš šanse protiv mene!"
"Da, nemam šanse", rečem tiho."Ali to ne znači da se neću boriti!Omami!"
Čaroliju sam ispalila na sljedbenika koji je stajao najbliže Samarunu.
Pao je na pod.
Uz Samaruna su još ostala dvojica sljedbenika.
"Avada Kedavra!"
Zelena svijetlost bljesnula je prostorijom pogodivši jednu sljedbenicu. Sljedbenica je pala na pod mrtva.
Samarun je izgledao iznenađeno.
Tu čaroliju je ispalila moja mama koju je Mia oslobodila konopa. Izgledala je grozno; pelerina joj je na par mjesta bila poderana, blijedo lice puno posjekotina, oči umorne. Nije imala jednu cipelu.
Samo još jedan sljedbenica je ostala na nogama. Izgledala je pomalo uplašena, jer smo mi bile brojčano jače.
"Omami!"vikne Mia. Sljedbenica je treskom pala na pod.
Samarun je ostao sam, ali je i dalje bio moćniji od nas.
"Tko bi rekao da će dvije tinejdžerice uspjeti omamiti moje sljedbenike", progovori on. Glas mu nije bio uplašen, činilo se kao da uživa."Srećom, to nisu svi moji sljedbenici"
Opet me je obuzeo strah. Prožimao je moje tijelo. Zašto me je strah sada, kad je Samarun bez svojih sljedbenika?
On nam je dopustio da omamimo njegove sljedbenike. Namjerno je to dopustio. Srce mi je brzo kucalo dok sam čekala da nas Samarun napadne.
Mama je zavukla ruku u džep pelerine.
"Nećete se ni boriti?"pita nas Samarun sa zlobnim smiješkom na usnama. "Avada Kedavra!"
Svaki čovjek ima priču, a svaka priča dio je povijesti.
Zato pričajte!
Kako će se znati o meni, vama i drugima i kakvu ćemo povijest ispisati šutnjom?
Sretan Uskrs! 
