Because Harry Potter has brought us together.

četvrtak, 11.09.2008.

11. poglavlje

Došla je jesen. Pogled na dolinu Ewarna podsjećao je na jesensku razglednicu; trava se više nije zelenila, lišće je otpalo, klupe su bile prazne. Boravak u dolini nije isti jeseni. Dolina izgleda bezvremensko.
Vrijeme je postalo hladnije, i počeli smo oblačiti deblje pelerine.
O razlogu Samarunovog napada nisam ništa novo saznala. Mami sam slala brojna pisma u kojima sam ju gnjavila pitanjima o napadu čvrsto se držeći izreke Upornost se isplati, ali ona kao da ta pisma nije primila. Svako njeno pismo bilo je isto. Kod kuće je dobro...Ništa se ne brini...Izbjegavala je temu napada, i svaki put kad sam ugledala Ginny kako leti dvoranom tražeći mene, ponadala bih se da je možda mama poslala pismo s lijepim objašnjenjem, i svaki put bi ga frustrirano derala.
Pokušavala sam nešto saznati i od Romilde; jednom sam poslije sata Skrbi za čudnovate životinje upitala ju nešto o napadu.
"Ruta, ne mogu ti ja reći.", rekla je odlazeći u školu."I ne šalji mami tolika pisma s istim pitanjima!", dobacila je.
Glasine o mom "živčanom slomu" su utihnule. Plackwawci su odslužili svoju kaznu, omarni su vraćeni "u hrast", a sove u sovinjak (to je najduže potrajalo). Bilo je doista zabavno gledati malu Parnsonicu kako ganja sovu po hodniku.
A Mark...i dalje se ljuti. Ponaša se kao da ne postojim. Kao da naše prijateljstvo nikad nije postojalo. Na satovima sjedi dalje od nas; May, Mie, Edwarda, Richarda i mene.
S vremenom sam se naviknula na tu situaciju.
Puno puta sam razmišljala kako da se pomirimo, i svaki način mi se činio glupljim od drugih. Znala sam da, ako ga ja ne zamolim da se pomirimo, on to neće učiniti. Preponosan je za to.

Pogledala sam se u ogledalo. Ne mogu reći da sam nezadovoljna svojim izgledom. Ali uvijek postoje neke sitnice koje želimo ispraviti. Ja pokušavam ignorirati te sitnice. Tako mi je život puno lakši.
Svezala sam kosu u neuredan rep.
Ne volim svoju kosu. Nije ravna, ali nije ni kovrčava. Ne zlatna sredina. Nikako ju ne mogu ukrotiti, osim nekom dobrom čarolijom. A ne usuđujem se eksperimentirati na njoj.
Ne volim ni boju kose. Dosadna smeđa.
Ali ipak, nastojim voljeti svoju kosu, jer valjda je s razlogom takva kakva je.
Namazala sam usne Labellom koji je imao zaštitni faktor, a ujedno je i davao sjaj usnama.
Nisam se često šminkala.
Jedino za posebne prilike, a običnim danom ponekad bi stavila Labello.
Jer zašto bi se šminkala za društvenu prostoriju?
Izašla sam iz kupaonice u spavaonicu.
"Ideš?" pitala me Mariah, Richardova sestra s druge godine.
Obećala sam joj pomoći oko zadaće iz Preobrazbe.
Volim Preobrazbu. Iz Preobrazbe imam Iznad očekivanja, i nikad nisam težila za boljom ocjenom.
"Idemo!"

Ušle smo u knjižnici, najpogodnije mjesto za učenje.
Knjižnica je ogromna, s velikim prozorima na zidu preko puta velikog ulaza i kamenim zidovima, podom i stropom. Ulaz je samo jedna velika zaobljena "rupa", bez vrata.
Mnogobrojne police su postavljene okomito, prema prozorima. Stolovi i stolice su uz prozore i uz zid uz ulaz.
Uz desni zid je još jedan manji ulaz u sobicu u kojoj je gospođa Kollins, knjižničarka.
Gospođa Kollins je ljubazna i uvijek pomaže u izboru knjiga, ali ne dopušta "mrcvarenje" istih.
Mariah i ja smo sjele za stol uz prozor, putem uzevši još jednu knjigu o Preobrazbi.
Najviše volim sjediti za stolom uz prozor s kojeg se vidi pogled na mjesec.
"Pun mjesec.", primijeti Mariah."Bit će vukodlaka."
Nasmiješila sam se.
U Ewarnu nije prijetila nikakva opasnost od vukodlaka, i sa smiješkom sam mogla pričati o njima.
Pričalo se da u Ronahu, u sumnjivoj prodavaonici mračnih stvari, živi vukodlak.
Nitko nije laka srca prolazio pokraj te prodavaonice.
"Za preobrazbu manjih stvari koristimo Omaris Propirius?" pitala me Mariah.
"Da. A za preobrazbu većih stvari?"
"Omaris Portorus."
"Prvi put čaroliju Omaris Propirius je koristila ukrajinska vještica Ljudmila ml. 1126. godine, a Omaris Portorus britanska vještica Jocelyn Shaffaild 1234. godine.", mrmljala je Mariah zapisivajući na pergament pod svijetlom svjetiljke na stolu."I onda nek' netko podcijeni ženski rod."
Nasmijala sam se.
Mariah je čitala udžbenik povremeno pogledavajući u knjigu koju smo uzele s police, a ja sam gledala kroz prozor.
Doista je lijepo navečer promatrati nebo.
Dolina se vidi samo u obrisima igre tame i mjesečeve svijetlosti.
Gledajući u tamu, sjetila sam se Samaruna.
Gdje je?
Sprema li se za još jedan napad na mene?
Mama mi je u jednom pismu zabranila izlaske u dolinu i Ronah, ali sam odlučila prekršiti to.
Ne mogu cijelo vrijeme biti u školi.
Možda bih trebala ostati u školi cijelu školsku godinu jer bi mogla završiti kao oni ljudi o kojima svakodnevno čitam u Dnevnom proroku. Samarun ubija one koje mu se nađu na putu i one koje mu se ne nađu.
I tako već 13 godina.
Mariah mi je mahnula rukom pred nosom.
"Si tu?"
"Da...da. Na kojem si pitanju?"
"Na ovo pitanje nema odgovor ni u ovoj knjizi ni u udžbeniku. Koje je godine Arnold Pallar prvi put koristio Mappuss Maranss na životinji?"
Upregnula sam moždane vijuge da se sjetim odgovora.
Imam dobro pamćenje, i nije mi problem učiti, ali ponekad nešto što naučim nakon testa zaboravim.
"1437. godine...", prizivala sam u pamćenje sat na kojem je profesorica izvela čaroliju na istoj životinji na kojoj je i Arnold."Na...gusjenici."
Mariah je klimnula glavom, a onda zapisala na pergament.
Nastavila je sama rješavati pitanja.
Pogledom sam letjela po poznatim i nepoznatim licima učenika u knjižnici, i onda sam vidjela Marka.
Tražio je knjigu među policama sa nekom curom.
Visokom, lijepe plave kose.
"Tko je ona?" pitala sam Mariah.
"Ona...ne znam. Možda Markova cura.", nasmiješila se ne shvaćajući da mi to nije niti najmanje smiješno.





Ne znam jesam li već napisala. Novi MSN : friendwithsmile@hotmail.com
Možete me dodati, ali nemojte dosađivati :P

Ako ima još nekih vaših postova koje nisam pročitala, javite mi to u komentarima.