Because Harry Potter has brought us together.

utorak, 23.12.2008.

15. poglavlje

*Napomena prije čitanja : U ovoj priči ne postoje horkrusi

Nikad nisam pomislila da ću zavoljeti jesen. Uvijek sam ju doživljavala kao dosadno, sivo i monotono godišnje doba. Sada je to upravo ono što me nasmiješi svaki dan. Samoća u zraku, kiša i miris pečenih kestena koji nas je mamio u Ronah.
Dan nakon rođendana zažalila sam što si nisam kupila vrećicu pečenih kestena od nekog uličnog prodavača. Pravila sam mjehuriće od mlijeka kroz slamku za doručkom kad mi je glavom prošla ta misao, uz mnoge druge (Mark je sjedio pored mene).
"Znaš da je to nepristojno i jako djetinjasto?" upita me May, a onda mi se pridruži.
Dvije učenice s prve godine gledale su nas koji-vam-je pogledom očito sebe smatrajući odveć zrelima za nešto tako djetinje.
May i ja se značajno pogledamo.
"Bože, kako smo nepristojne.", uzdahnem odmahujući glavom."Mislim da bismo se trebale ponašati u skladu s našim godinama. Slažete li se, gospođice Stox?"
"Slažem se, gospođice Carlos. U potpunosti se slažem.", polako May kimne glavom.
Prvašice zakolutaju očima, a onda se ustane sa stola.
May i ja prasnemo u smijeh u kojem nam se pridruže Edward i Richard.
"Pa nek' onda nas netko ismijava.", nasmiješim se.
"Valjda ih nisamo uvrijedile.", pomalo zabirnuto će May.
"Ma nisu.", uvjeravala sam ju."Mi bismo se trebale uvrijediti!"
Vratim se svojim zobenim pahuljicama.
Vani se sunce pokušavalo probiti kroz taman, gust plaš oblaka. Uspijeh njegovog nauma odražavao se u slabašnoj sunčevoj svijetlosti i pjevu poneke ptice koji je nagovještao topao, jesenski dan.
Začulo se huktanje sova i slijedeći tren su uletjele u Glavnu prostoriju. Crna sova se isticala u mnoštvu drugih boja. Sletjela je do mene pruživši mi pismo.
Znala sam da je pismo od mame jer mi nitko drugi nije pisao i znala sam sadržaj pisma i prije negoli sam ga pročitala.
Opet me uvjeravala da je sve u redu, da su ona i Brian dobro. Sve sam već napamet znala i već mi je to išlo na živce, ali nisam je za ništa optuživala jer sam bila sretna što je dobro. Barem toliko zaslužuje od mene.
Jedina promjena u pismu bilo je jedno neočekivano pitanje. A što je s tvojim ocjenama?
U svim pismima nismo spominjali moje ocjene, a ja nisam osjećala potrebu da ih prva spomenem.
Nisu sve dobre, ali ja sam zadovoljna njima.
Odgovorila sam na poleđini pisma izvostavivši par loših ocjena. Nadala sam se boljim ocjenama koje će zasjeniti loše.
Zapečačim pismo. Ginny je jela korice Mayinog kruha. May, Richard i Mark su također slali pisma svojim zabrinutim obiteljima.
Uzela sam Markov Dnevni prorok.
Pogledam naslovni članak. Pročitam šokantni naslov. Ne povjerujem svojim očima.
Daljni tekst potvrdi bolnu istinu. Ledena strepnja prostruju mi srcem. Suze su mi same potekle.
"Ne...Ne! Jebem ti sve, NE!" bacim Dnevni prorok na stol kao da će time nestati naslovni članak.
"Ne može...Ne. Ne može!" udarim nogom o nogicu stola što samo stvori fizičku bol.
Svi me šokirano pogledaju. Shvatim da me i nije briga zbog toga. Samo je ono što sam pročitala bilo važno.
May me snažno, onako medjeđe, zagrli ne pitavši što se dogodilo.
"Moram...saznati...što se zapravo...dogodilo.", izustim jecajući joj na ramenu, dok je Mark uzeo Dnevni prorok i počeo čitati.

"Ruta...Žao mi je.", suosjećajno reče profesorica Wilson.
Sjedila sam u Molleyjevom kabinetu drhtureći dok me je Mia čvrsto zagrlila desnom rukom.
Dosad nikad nisam bila u Molleyjevom kabinetu, i prvi posjet me iznenadio. Očekivala sam kabinet kao i svaki drugi. Ali ovaj je bio drukčiji.
U sredini se nalazi veliki stol i velika stolica optočena draguljima od koje se odbija svijetlost stvarajući prekrasne nijanse boja. Pretpostavljala sam da je stolica poklon nekog davno zaboravljenog kralja prvom ravnatelju Ewarna.
Iza stola je najveća polica s knjigama koju sam ikad vidjela. Zauzimala je cijeli zid, od poda do stropa. Bezbroj knjiga nizalo se abecednim redom.
Na zidu suprotnom od police je maleni ormarić koji jedva zauzima nešto prostora. Kraj ormarića je čudnovata biljka nesvakidašnjeg izgleda, žute stabljike i dva crvena cvijeta kockasta oblika. Takvu biljku nisam vidjela niti na satovima Čarobnih biljaka i trava. Pitala sam se čemu zapravo ta biljka služi jer zasigurno nije ondje radi dekoracije.
Prozor ogormnih dimenzija i crvenog okvira zauzima gotovo cijeli jedan zid. Pogled na njega očarava. Kroz njega se vidi Ronah obasjan jutarnjim suncem i ukrašen jesenskim lišćem dok su ljudi užurbano koračali njegovim šarenim ulicama.
Ono što je Molleyjev kabinet čini jedinstvenim nisu stolica optočena draguljima, prozor prelijepog pogleda niti neobičan cvijet. Ono što Molleyjev kabinet čini jedinstvenim jest dah prošlog vremena. Čudna nostalgija koju osjećamo za nekim davnim, zaboravljenim vremenima u kojima nismo niti postojali. Osjećaj koji nas obuzima pri samim prvim korakom u kabinet i ne želi da iziđemo iz njega nego da ostanemo i zapitamo se što se sve događalo u prošlosti Ewarna i ponosimo se što smo učenici iste škole.
"Znaš da je i meni žao.", nadopuni Molley profesoricu Wilson.
On, profesorica Wilson, Mark i May stajali su nasuprot mene, dok sam ja sjedila s Miinom rukom preko ramena.
Podbola sam Molleyja ljutitiom pogledom.
"To ništa ne mjenja. A uostalom, moja mama nije mrtva."
"Naravno. Naravno da nije.", neuvjerljivo se slože. Znala sam da žele vjerovati u to, ali jednostavno ne mogu.
Mark i May su me gledali očima punim tuge, rasplamsujući moju ljutnju.
Kao da mi njihovo suosjećanje može pomoći. Jedino što sam u tom trenutku željela je samoća. Da me puste da se isplačem negdje u daleko od tužnih pogleda. Ali morala sam saznati odgovore.
Mia mi čvršće stegne rame. Odagnam želju da je odgurnem od sebe.
"Ona...jučer mi je poslala pismo za rođendan...I danas.", progovorim tiho."Primila sam njeno pismo za doručkom i odgovorila sam joj."
Pogledam Molleyja s optuživanjem.
"Zašto mi niste rekli? Čekali ste da pročitam u Dnevnom proroku i napravim scenu u Glavnoj prostoriji?"
U drugoj prilici znatno bi pojačala ton, ali ovaj put nisam mogla.
"Mi...Tek smo jutros saznali.", objasni mi profesorica Wilson koju su moje tihe riječi povrijedile više nego da sam galamila.
"I ja sam isto saznala jutros.", pakosno napomenem s dozom sarkazma.
"Saznali smo rano jutros.", ispravi Molley profesoricu Wilson."Htjeli smo ti reći osobno. Nismo znali da će Dnevni prorok tako brzo saznati."
Duboko udahnem osjećajući kako mi se suze nakupljaju u očima. Nakratko zažmirim i pokušam se smiriti.
"Kako...kako su je oteli pored svih aurora?" pitam bezbojno, gotovo ravnodušno.
"I aurori su oteti.", reče profesorica Wilson kao da će ta rečenica nadoknaditi maminu otmicu.
"Ali ona je još živa?" upita Mark nelagodno.
May ga prijekorno pogleda kao da ga upozorava da ne smije spominjati trenutno stanje moje mame.
"Naravno da je.", odgovorim oštro."Samo nije...tu."
"Vrijeme je da mi objasnite.", značajno pogledam Molleyja, na što se napetost u zraku poveća.
Molley se zamišljeno zagleda u policu s knjigama očito u sebi smišljajući što da mi kaže.
"Ne znam odakle da počnem.", reče on više za sebe.
"Probajte od kraja, pa ćemo vidjeti ide li.", kažem sarkastično.
"U ovom trenutku nam je najmanje potreban tvoj sarkazam.", upozori me profesorica Molley.
Pogledam ju izvijenih obrva. A onda opet osjetim suze u očima. Na trenutak zažmirim da ih zaustavim.
Ne zbog opaske profesorice, opaske profesora uglavnom mi ništa niti nisu značile.
Marku to nije promaklo; loše prikrivam suze, ali ništa nije rekao. Bila sam mu zahvalna na tome. Nisam glumila uvijek jaku i nedodirljivu, ali kad bi mi suze jednom potkle, ne bi stale.
"Najbolje da ti odmah kažem, bez okolišanja.", počne Molley pomalo nervozno."Samarun je...tvoj pradjed."
Šok, nevjerica i zbunjenost isprepletu se u mojoj glavi. Šutim, neshvaćajući taj apsurd. Nemoguće.
Na licima Mie, May i Marka ugledam isto; to je neka pogreška.
"On ne može biti sa mnom u rodu. Ne može...Kako...Može li?"
"Pa, čini se da može.", neveselo se nasmiješi profesorica Wilson."Profesor Molley, profesor Nilles i ja proveli smo ovo ljeto istraživajući o Njemu i saznali mnogo toga."
Još jednom me pogleda svojim lijepim, plavim očima, a onda se obrati Molleyju.
"Vi objasnite ostatak."
"Ostatak?" ponovim iznenađeno.
Pa naravno, pomislim sarkastično. Mora biti neki grozan ostatak
"Možda će ti biti teško ovo shvatiti...Ali moraš znati da sam uz tebe.", započe Molley, a potom pogleda May, Marka i Miu."Mislim da je bolje da izađete."
"Neka ostanu.", odgovorim Molleyja od nauma."I oni su uz mene."
Mark mi uputi zahvalan osmijeh.
Molley ih nepovjerljivo pogleda.
"Dobro. Neka ostanu.", naposlijetku pristane.
Prema izrazu Mayina lica vidjela sam da se ona osjeća kao višak. Uputim joj ohrabrujući osmijeh.
"Kao što već znaš, Samarun je tvoj pradjed.", ponovo započe Molley glasom koji je odavao njegovu želju da što prije završi s tim."On smrt smatra svojom najvećom prijetnjom i odlučio ju je zaobići."
Nisam se iznenadila. Takav početak sam i očekivala.
"S obizirom da je to nemoguće, odlučio je dio svoje moći prenijeti na svoje potomke koji će mu pomoći u vladanju, barem prema njegovoj zamisli. Prema njegovoj zamisli njegovi potomci su trebali nastaviti njegov 'posao'"
Zgroženo uzdahnuh. Znala sam gdje objašnjenje vodi.
"Njegov prvi potomak bila je tvoja baka. Odmah je bilo očito koliko je ona različita od Njega. Sačekao je dok ona nije rodila svoju djecu, a onda ju je ubio. Bojao se da će ona moći koje je on prenio na nju iskoristiti u dobre svrhe, ili još gore; ubiti Ga."
Od svega toga najviše me zaprepastila činjenica da je Samarun imao ženu koja mu je rodila dijete. Možda čak ženu koja ga je voljela.
"Potom je uslijedio tvoj otac i njegova sestre Eleanor. Tvoj otac je bio veliki dobričina stoga ga je ubio, ali njegova sestra Eleanor se priključila Njegovim sljedbenicima."
"Imam tetu koja je živa?"
Oduvijek mi je jedina obitelj bila mama koja mi je govorila da je moja ostala rodbina mrtva zbog niza nesretnih okolnosti i prirodnih smrti. Jedino mi je za tatu rekla istinu.
Duboko udahnem da si raščistim misli.
"On želi mene ubiti jer je i na mene prenio dio svojih moći i boji se da ću ih iskoristiti da ga ubijem?"
Molley kimne glavom.
"Ali ja nemam nikakve posebne moći.", kažem pomalo razočarano.
"Moći se razvijaju tek nakon 15 godine. Zato mu je važno da te što prije ubije, iako je tvoga oca i baku ubio kasnije misleći da će se s vremenom u njima javiti želja za ubijanjem jer ipak su oni potomci najvećeg crnog maga ikada."
U glavi mi se pojavi košmar nakon te rečenice. Potomak sam najvećeg crnog maga svih vremena.
Ta rečenica mi se usadi duboko u podsvijest.
"Miu je htio ubiti jer je mislio da je moja sestra po krvi.", zaključim.
A onda pomislim što bih sve mogla učiniti s moćima kad ih razvijem. Ubiti Samaruna, spasiti svijet od zla, biti izvrsna u školi, osvetiti se pojedinim osobama na sve meni mile načine...Zatim se sjetim od koga sam naslijedila te moći. Poželim uništiti dio sebe. Dio koji me veže s Njima. Pomislim kamo bi me taj dio mogao odvesti. Što ako postanem zla kao On? Zbog veze među nama. Veze po moćima, veze po krvi. Stresem se na tu pomisao, a onda odagnam takve misli.
"Kako on već nije umro?" upita Mia nakon kraće tišine."Sigurno je jako star...Moram je umrijeti prirodnom smrću."
"Koristi jednu staru, moćnu egipatsku čaroliju kojom si produžuje život, ali to ne znači da je besmrtan ili neuništiv. S vremenom više neće moći koristiti tu čaroliju, a ne želi da dobro vlada svijetom zato je prenio moći na potomke. Plan mu i nije tako loš, samo da nije imao dobru ženu; djeca su naslijedila njene gene."
Molley se mračno nasmije.
"A zašto mene ne želi ostaviti na životu kao tatu i baku?"
Osjećala sam se pomalo razočarano što jedan crni mag mene ne smatram sposobnom za vladanje svijetom s njim, a moju baku i tatu jest.
"Na to pitanje i ne znam u potpunosti točan odgovor. Pretpostavljam da je odustao od 'pretvaranja' svojih potomaka u svoje kopije i odlučio se za nekog vjernog sljedbenika. Eleanor, pretpostavljam."
"Ja imam tetu.", ponovim za sebe.
U drugim okolnostim bih uživala u toj rečenici, ali sada mi se gadi.
"Znači...ja ne moram ubiti Samaruna?" upitam sa strepnjom.
"Ne. Iako ćeš nakon petnaeste godine imati tu mogućnost."
"Ali moći mogu iskoristiti u dobre svrhe?"
"Ne znam.", prizna Molley kao da mu teško pada što nešto ne zna."Pretpostavljam da ne. Sve što potiče od Samaruna, zlo je."
"A...", počnem tiho."Hoću li postati zla?"
"Ni to ne znam. Tvoji baka i tata nisu. Iako ćeš možda imati poriv da činiš zlo."
Odjednom se sjetim još jednog pitanja koje mi se cijelo vrijeme motalo po mislima, samo što nisam bila toga svijesna.
"Što se doista dogodilo s mojom ostalom obitelji i rodbinom? Tata i baka su ubijeni, ali što je s bratićima, sestričnama, ujacima..."
"S obzirom da su i oni imali dio moći, On ih je ubio. Samo što oni nisu znali ovo što ti znaš."
"Ah, da. Naravno.", kažem razočarano.
Ponadala sam se da ipak negdje u svijetu imam još rodbine osim mame i Eleanor.
"Zašto su zapravo mamu oteli? Sad sve znam, ali opet mi nije jasno što mu je on kriva. Ona nema nikakve naslijeđene moći."
"On zna da ćeš ti otići spasiti svoju mamu."
"Znači, idemo ju spasiti?" upitam se neskivenom nadom u glasu.
"Ne. Ne smijemo upasti u njegovu klopku."
"Pustit ćemo da ju ubije?!"
"Ne, nećemo ni to. Sačekat ćemo. Prvo sam pomislio da ju je ubio, ali sada mi je jasnije. Neće ju ubiti dok ti ne dođeš po nju. Znam da ti sad u glavi smišljaš kako da pobjegneš iz Ewarna i spasiš mamu, ali sve to moraš zaboraviti. Tvoja mama možda sada i nije u najboljem stanju, ali je živa. Još nam je važnije da ti ostaneš živa jer samo uz pomoć tebe, možemo ubiti Njega. Kad ti ne odeš po mamu, On će doći po tebe. Zato si nam važna."
Prijezirno puhnem.
"Pustit ćemo da muči mamu i čekati da dođe po mene, a onda ćemo ga srediti. Jako pametan plan.", nisam mogla izdržati da ne kažem.
"Zapravo, je.", prizna May prigušenim glasom.
Trgnem se na njen glas. zaboravila sam da je i ona u prostoriji jer cijelo ovo vrijeme ništa nije govorila.
Iznenađeno ju pogledam.
"Plan je dobar.", ponovi ona sigurnije."Onaj - Kojeg - Se - Bojimo neće ubiti tvoju mamu. Samo trebamo biti strpljivi."
"Sva sreća da je to moja vrlina.", kažem sarkastično.
Marku zatitraju usne, kao da se otima porivu da se nasmije.
Meni nije bilo do smijeha. Mama je negdje, u mračnom kutku neke prostorije, bolno drhtala.
Osjetim suze u očima, ali ih ovaj put ne zaustavim.
Ponovo poželim negdje pobjeći. Zavlada neugodna tišina.
"Samo moramo čekati.", kažem tiho prezirući svaku riječ u toj rečenici koja nije nosila nimalo nade.
Mark mi priđe i zagrli. Mia ustukne.
I na trenutak zaboravim. Na sve. Zaboravim u njegovom zagrljaju.
Ali slijedeći trenutak sve se vrati. Vreli, sjajni biseri skliznu mi niz obraze.