Because Harry Potter has brought us together.

nedjelja, 25.01.2009.

17. poglavlje

Nakon što su Miu odnijeli u bolničko krilo i uvjeravali nas da će biti dobro, osjećaj krivnje nije jenjavao.
Bolničarka Bloom zabranila je svima posjete osim profesorima i time mi pridodala još jednu neizvjesnost. Čekanje da saznam što je točno s Miom me izluđivalo.

Pitala sam se je li moguće da sam ukleta. Ne tražim nevolje, nego me one same nađu. Samarun i ružan trač o mojem navodnom slomu živaca, a sada još i Mia. Ni ujednoj školskoj godini mi se nije dogodilo toliko loših stvari kao u ovoj. Možda bi bilo najbolje da se klonim prijatelja dok me Samarun ne napadne, ali znala sam da je to nemoguće. Previše volim svoje prijatelje da bi ih mogla izbjegavati.

Prvi sat imali smo Obranu od mračih sila.
Sat još nije počeo, i učenici su se - kao i obično - zabavljali na sve njima mile i poznate načine, možda i nedozvoljene. Inače bi im se pridružila u zabavi, ali mračne misli su me previše okupirale da marim za ono što se događa oko mene. Prezirala sam svoj neočekivan pesimizam koji nikad nije bio dio mene. Oduvijek sam bila optimistična i iz svega sam izvukla ono najbolje, ali taj dio mene kao da je nestao. Kao da je netko ukrao moju dušu, moju osobnost, mene i ostavio moje tijelo da besciljno luta pateći od boli koja ga uništava. Čekanje da saznam neku novu vijest o mami i glupi Molleyjev plan s kojim su se svi složili u meni nisu budili niti tračak nade. Želim biti ona stara Ruta koja bi nešto učinila, ali vijest o mojoj mami odnjela je sve što sam nekad bila. Samo sanjarim i ne činim ništa.

U učionicu je ušla profesorica Toth prenuvši me iz misli. Tamnoplavih očiju i kratke svijetlosmeđe kose, sitne i krhke građe s osmijehom na licu. Profesorica Toth, prema mojem mišljenju, uopće nije za Obranu od mračnih sila. Previše je blaga i nježna za takav predmet. Ali svoj posao svejedno odlično obavlja.

"Dobro jutro!" pozdravila nas je uz kratak osmijeh, a onda je laganim korakom otišla sjesti za katedru.
Nije zapisala bilješke kao ostali profesori nego je prelistala par knjiga, a potom nas blago pogledala i progovorila svojim visokim, lijepim sopranom.

"Danas učimo o...", tu je zastala listajući udžbenik do određene stranice."Zmijoglavima."

Razred se na to stresao, uključujući i mene. Dakako da smo znali što su zmijoglavi. Svako čarobnjačko dijete od ranog djetinjstva uči od roditelja o zmijoglavima, jednim od najopasnijih stvorenja koja kroče ovim svijetom.
Nekoliko je učenika razdraženo uzdahnulo.

"Znam da već znate što su zmijoglavi, ali prema školskom programu moramo i to obraditi.", rekla je profesorica i dalje blagim tonom."Zmijoglavi izgledaju upravo onako kako i sam njihov naziv govori; zmijska glava i vrat, a ljudsko tijelo. Nimalo ugodan prizor za oči.", počela je predavanje prekriživši ruke na katedri.

Sjela sam uspravnije i pozornije počela pratiti nastavu pazeći da ne propustim niti jednu profesoričinu riječ. Ovaj put neću putovati svijetom mašte niti pisati po pergamentu kao što mi je u posljednje vrijeme postao običaj, nego sam odlučila pozornije pratiti nastavu. Još kao mala zanimala sam se za vukodlake, vampire i druga strašna stvorenja stoga je ovo prvo predavanje koje sam pratila sa istinskim zanimanjem.

"Zmijoglavi su opasniji i od vukodlaka i vampira.", nastavila je profesorica Toth. "Postoji mogućnost da ćete se sprijateljiti s vampirom ili vukodlakom ako se on može i želi kontrolirati, ali sa zmijoglavima je to nemoguće."

Par učenika je frknulo nosom na profesoričinu izjavu o prijateljstvu s vukodlacima i vampirima na što sam ja neprimjetno zakolutala očima. Vjerujem da su takva prijateljstva moguća ma što god drugi govorili.

"Te crne duše noći vjeruju da im je jedini zadatak na ovom svijetu ubiti što više ljudi i drugih bića kako bi oni zavladali. Kao i druga takva bića, izlaze samo noću, a preko dana se skrivaju u svojem ljudskom obliku.", rekla je profesorica uperivši štapić u ploču na kojoj se počeo ispisivati tekst koji trebamo prepisati. "Nastaju ugrizom rijetke zmije Coxus ili ugrizom drugog zmijoglava i, sva sreća, nema ih puno. Barem koliko je poznato."

Dok je profesorica predavala zadnji dio svojeg predavanja u učionici je vladala netipično mračna atmosfera među učenicima. Kao da je mračan oblak koji odavno bdije nad našim glavama odlučio spustiti među nas još veću strepnju.
U tim trenucima postali smo svjesni činjenice koliko je još malo nade preostalo i koliko je Samarun moćan. Kao da smo zaboravili na sunce koje je obasjavalo naša lica i klupe kroz prozore i odjednom kao da je nastala nevidljiva tama.
Pričalo se da Samarun među svojim sljedbenicima ima i zmijoglave, a sada smo znali da je to istina iako je to profesorica namjerno nije izravno napomenula u predavanju.

"Ovo prepišite.", rekla je profesorica Toth malo oštrije kako bi nas prenula iz razmišljanja.

Iako smo bili iznenađeni netipičnom oštrinom njenog glasa, nismo se smeli nego smo pobunjenički uzdahnuli kada smo malo bolje pogledali ploču i shvatili količinu teksta. I ja sam se pridružila lijenom uzdisanju dok sam uzimala pero u ruke, ali malo potom sam shvatila da sam zapravo zahvalna profesorici na tomu. Veliki tekst i bolovi u ruci uspješno mi odvraćaju misli od mame.

Naslonila sam glavu na lijevu ruku. Drugom si rukom odmaknem kosu sa desnog obraza i zataknem ju za uho pustivši sunce da mi obasja obraz. Obično bi u takvim situacijama željela kišu i glasnu grmljavinu da me smire, ali ovaj put je i jesensko sunce imalo isti učinak.

Razbistrivši si glavu počnem prepisivati tekst sa ploče, dok bi mi misli podnekad odletjele, ali ovaj put do Marka čijeg sam prisustva bila bolno svjesna.