Because Harry Potter has brought us together.

petak, 13.02.2009.

18. poglavlje

U mračnoj knjižnici kamenih zidova učenici su pisali svoje zadaće ili učili uz isfrustrirani izraz lica.
Vani je mrak obavio dolinu Ewarna ranije nego prijašnjih dana, a mjesec i zvijezde se nisu vidjele od tamnih, teških oblaka koji su nagovještavali kišu. Tišinu bi jedino proparao zvuk škripanja pera ili hod knjižničarke Kollins.

Prevodila sam rune dok mi je svijeća osvjetljivala pergament. Nikad nisam voljela pisati zadaće, ali ovaj put sam osjetila ugodan mir pisajući ju. Možda zbog tišine koja je vladala u knjižnici, možda zbog kiše koja će uskoro pasti, možda zbog Marka koji je sjedio pored mene.

Dok je on prepisivao svoju zadaću iz Čarobnih biljaka i trava od mene, slučajno je svojom rukom okrznuo o vrhove mojih prstiju. Osjetila sam kako mi ugodni žmarci prolaze od vrhova prstiju, pa sve do srca.
Krišom sam ga pogledala. Njegov izraz lica ostao je potpuno isti.

Nastavila sam prevoditi rune sa izješanim osjećajima sreće i tuge samu sebe uvjeravajući da je i on osjetio isto. Iako sam negdje duboko u sebi znala da me on voli samo kao prijateljicu, na trenutak sam odlučila potisnuti tu spoznaju, ne zadovoljavati se činjenicom da smo prijatelji i uživati u leptirićima u trbuhu kao da su osjećaji obostrani.

Vrlo brzo sam zapela u prijevodu. Nikako nisam mogla pronaći runu u Prijevodu za početnike, ali nisam se previše zamarala time.

Naslonila sam glavu na lijevu ruku, a desnom sam uvijala pramen svoje smeđe kose. Na nekoliko trenututaka sam pustila misli da lutaju nepreglednim i neistraženim prostranstvima ljubavi dok se nisu smjestile u dobro mi poznatoj prostoriji. Sa strepnjom sam shvatila da opet razmišljam o Miji.
Jedino što smo znao o njoj je da je zasada dobro, ali posjeti su i dalje zabranjeni. Uvjeravala sam se da nema razloga za paniku jer je bolničarka Bloom vrlo vješta u obavljanju svojeg posla, a kada nam je profesorica Romilda rekla da ćemo ju uskoro najvjerojatnije moći posjetiti moje uvjerenje se pojačalo. Ali nisam se mogla ne pitati boli li ju što. Kako se sada osjeća Orlando kada zna da ju je ozlijedio? Peče li ga savjest?

"Zašto si stala?" zbunjeno me pita Mark.

Prenuvši se iz misli, snažno sam se trgnula i prolila tintu po stolu.

"Pas mater.", promrmljala sam užurbano mičući svoj i Markov pergament sa zadaćama izvan dohvata tinte koja se sada lijevala po cijelom stolu.

Mark je uperio štapić u stol i nešto promrmljao nakon čega je tinta odmah nestala.

"Nije da inače psujem.", rekla sam glasom kao da se ispričavam.

Mark je prasnuo u smijeh. Pridružila sam mu se, a mišići lica su me zaboljeli kao da se već dugo vremena nisu smijali.
Dok nam je smijeh odzvanjao dotad tihom knjižnicom, a knjižničarka Kollins nas prijekorno gledala, odjednom su mi se stvari koje su narušile moju optimističnost činile tako bezazlenim.

No, smijeh je bio kratkoročan. Knjižničarka Kollins nam je zaprijetila da ćemo morati napustiti knjižnicu kako ne bismo ometali ostale učenike u knjižnici.

Dok sam glumatajući svetački izraz lica uzimala pero u ruke, shvatila sam da je to prvi put da se smijem nakon mamine otmice.

Mark je uzeo moj Prijevod runa za početnike i bez problema pronašao traženu runu koja mi je praktički stajala pred nosom.

"Ovo?"

"Ovaj...da. Hvala."

Osjetila sam kako mi obraze obuzima rumenilo pod pogledom njegovih plavih očiju.
Nasmiješio mi se osmijehom koji je govorio ma - nemaš - frke i koji me ostavljao bez daha.
Vratio se svojoj zadaći i dalje se smiješkajući. Srce mi je uzbuđeno zatreperilo.

Odlučila sam se potpuno posvetiti zadaći i pamćenju svih runa koje trebam znati.
Na prvih dvadesetak minuta mi je i uspjelo, sve dok mi koncentracija nije počela padati.
Opet sam krišom pogledala Marka koji se sada lagano mrštio nad nekim zadatkom.
Pri samom pogledu na njegovo lice u glavi mi se stvorila vizija mene i njega, možda u nekom zajedničkom posjetu Ronahu, sami.
Prestani, prekorim samu sebe.
Dobro sam znala da maštanje samo pridodaje mojoj lažnoj nadi da me on voli onako kako ja želim.
Jer vidjela sam kako je gledao Alessu par puta u društvenoj prostoriji. Gledao ju je...upravo onako kako ja gledam njega.

Dok su mi se suze nakupljale u očima shvatila sam da opet razmišljam o mami, kao da je to nešto što redovito dolazi nakon razmišljanja o Marku i Alessi. Markov i moj smijeh činio mi se kao da se dogodio nekad davno, u nekom izgubljenom vremenu, a ne prije nekoliko minuta.

Ljutito udarim nogom o nogicu stola u nadi da ću fizičkom boli otjerati duševnu pri čemu se svijeća na stolu opasno zaljuljala.
Vani je počela padati kiša. Glasan pljusak bio je pravi melem za moje uši upotpunivši se sa fijukanjem vjetra.

Dovršila sam s prevođenjem runa. Pažljivo sam stavila Prijevod runa za početnike i pergament do svijeće.
Ustala sam se i otišla do sobice sa velikim radnim stolom za kojim je sjedila knjižničarka Kollins.

Shvativši da sam ušla, znatiželjno je podigla pogled sa hrpe papira koji je trenutak prije proučavala.

"Carlos?"

"Ovaaaj...", počela sam pomalo nervozno dok sam u sebi proklinjala svoju sramežljivost. "Trebam knjigu o magičnim životinjama koji imaju posebno istaknut osjećaj za prijateljstvo s ljudima."

"Znam savršenu knjigu za tebe.", reče knjižničarka Kollins nakon kraćeg razmišljanja.

Ustala se i otišla do glavnog dijela knjižnice, onog s policama i stolovima.

Točno je znala gdje se nalazi tražena knjiga jer je bez prevelikog razmišljanja otišla do određene police i u ruke mi stavile veliku, tešku knjigu o magičnim životinjama.

"Mislim da ćete u toj knjizi naći sve što vam je potrebno.", rekla je knjižničarka Kollins, a potom dodala."Oh, i da. Skoro sam zaboravila; od sutra su dozvoljeni posjeti gospođici McLean."

Osjetila sam silan nalet ljubavi prema knjižničarki Kollins, samo zato jer mi je prenjela tu vijest. Težak kamen koji mije pritiskao srce počeo je popuštati. Osmijeh mi je obasjao lice.

Razdragano se nasmiješila kada je ugledala veliki osmijeh na mojem licu kojem je, osim vijest da ću sutra napokon vidjeti Miju, pridodala i velika knjižurina u ruci jer sam znala da velika knjiga i teška zadaća znače još najmanje sat vremena sjedenja u Marka.



Ovaaaj, znam da je post dosadan, ali sam ja zapravo uživala pisajući ga.
Ne znam, jednostavno nekad radije pišem jednostavne postove bez prevelike radnje i dijaloga, nego neke sa uzbudljivom i zanimljivom radnjom.
Oprostite.


Volim vas puno!

13.02.2009. u 17:35 • 70 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Naravno da se ovo događa u vašoj glavi, Harry, ali zašto, pobogu, mislite da je zbog toga manje stvarno?




Ruta nikad zapravo nije bila ja. Ja nikada nisam bila tako nesebična i pažljiva prema drugima. Strašno sam sebična i loša osoba, za razliku od nje, koja je ono što ja želim biti.

Ruta.
Image and video hosting by TinyPic
Hej, curo šećeru, ja sam ptica nebeska i to je moja sudbina.

May.
Image and video hosting by TinyPic
Čemu ti pocrveniš kad neki ti momak pokloni željni cvijet? Čemu ti pocrveniš kad kaže da voli te kao čitav svijet?

Mia.
Image and video hosting by TinyPic
I strašno mrzim Romea i Juliju. Sve mi stvari smrde sad na prijevaru.

Marko.
Image and video hosting by TinyPic
Jer nisam ja ni pola tol'ko loš k'o što kruže glasine. Ja imam samo jednu nesreću, uništim sve što dotaknem.

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39.


Image and video hosting by TinyPic

Copyright © Ruta