Because Harry Potter has brought us together.

ponedjeljak, 01.06.2009.

23. poglavlje

Miji vijest koju smo joj upravo obznanile nije bila po volji. Dok je spremala stvari koje je koristila dok je boravila u bolesničkom krilu, kosa joj je pala pored lica i tako stvorila crni zastor između sebe i nas. Usne je stisnula u tanku, blijedu crtu baš kao i May tog istog dana kada je saznala da će Andrea markirati sa sata. Imala je problema sa zatvaračem ruksaka. Pokušavala ga je povući, no on se nikako nije dao pomaknuti. Još jednom ga je snažno povukla, bezuspješno, a potom snažno bacila ruksak o pod.

May i ja smo sve to promatrale pomalo prestrašena pogleda, nijeme. Mia je bila poznata po tome da ju se bolje ne dira ako je tog dana ustala na lijevu nogu. Pokupila je ruksak s poda i nataknula ga na rame, ostavivši ga otvorenim.

''Idemo?'' upita nas otresito.

''Ovaj…da.'', kažem pomalo smeteno.'''Aj'mo.''

Mayin smeđe oči i dalje su izgledale uplašeno, ali i nije ništa govorila. Mia je prošla pokraj nas, dok je njen brzi korak odzvanjao bolničkim krilom. Lagano sam gurnula May rukom kako bi se pokrenula, na što se ona trgnu i pogleda me kao da je potpuno zaboravila da sam i ja u prostoriji. Mahnula sam glavom prema vratima pred kojim je Mia već stajala. Uputile smo se prema njoj.

''I danas me još bolničarka Bloom pita s kim ću na Božićni bal!'' Mia gotovo vrisnu okrenuvši se prema nama. Očito je to dugo držala u sebi. ''Na Božićni bal!'' Mia ponovi naglašavajući svaku riječ.''Zar ona doista misli da je razmišljam o balu? Dobro, pa volim ja plesati, ali zar ću stvarno razmišljati o balu dok mi otac može biti ubijen svakoga trena? I kako bih ja to, molim vas lijepo, trebala imati partnera za bal kad sam protekle tjedne provela čameći u bolničkom krilu?!''

Slegnem ramenima, ne znajući što reći. Mia snažno odgurne vrata i izađe iz bolesničkog krila u prostoriju bolničarke Bloom. I dalje su uza sve zidove stajali ormari sa lijekovima i napitcima, ali stol zatrpan papirima bio je prazan. Mia promaršira kroz prostoriju ni ne osvrnuvši se po prostoriji. Još jednom je snažno odgurnula vrata pred sobom i izašla na hodnik obavijen tihim mrakom. Svijeće su nam složno osvjetljavale put na kojem nas je Mia predvodila u svojoj bijesnoj agoniji.

''A kako bih ja to trebala prići nekom dečku i pitati ga onako iz čista mira da mi bude partner na Božićnom balu?'' Mia usput izgovori onu riječ za koju se obično oglasi glasan biiiip, barem je tako bilo u jednom bezjačkom filmu kojeg sam gledala s mamom.

Ti dani s njom učine mi se dalekima i tako…nedohvatljivima. Nemogućima. Kao da se nikada i nije dogodilo.

''Pa, kažeš mu da ga nešto trebaš i onda ga siluješ.'', posvjetujem ju kao da trenutak prije nisam razmišljala o majci u nevolji.

Mia se okrene prema meni, a kutovi usnica joj se trznu, kao da se želi nasmijati. Ali iako se željela nasmijati, inat je prevladao, stoga nas samo bahato upita :

''Idete li vi?''

May i ja koje smo do tada hodale iza Mije, suviše sporim korakom za nju, naglo ubrzamo korak, da bismo se ubrzo našle tik do Mije, rame uz rame s njom. Popele smo se po stubištu, doduše ja s manjim poteškoćama koje uključuju skliske stepenice i pad, i izbile u predvorje, puno svjetlije od prizemnih hodnika. Visoko, pravilnog kockastog oblika, s već izlizanim klupicama neravnopravno raspoređenih po predvorju. Par učenika je upravo izlazilo iz Glavne prostorije, a nekoliko je sjedilo na već spomenutim klupicama ili razmjenjivalo nježnosti. Kraj vrata od tisovine, ogromnih razmjera nalaze se dva velika pješčana sata, jedan sa bijelim, a jedan sa crnim prahom. Iznad svakog sata je povelika pločica na kojoj je pisalo trenutno stanje bodova pojedinog doma. Plackwawci su bili bolji od Izmera sa 40 bodova razlike. Mia se uputi prema pješčanom satu kako bi vidjela trenutno stanje. Čim je shvatila bodovnu razliku, namršti se.

''Vode nas.'', promrmlja.

''Koji šok.'', dobacim sarkastično.

Plackwawci su u već četiri godine za redom pobijedili Izmere u bodovima, i već četiri godine Međudomski pehar stoji u Nillesovom kabinetu. Iako je u meni i dalje kolao borbeni nagon da ih barem jednom pobijedimo, sada je popustio. Kao da sam se jednostavno umorila od svega. Škola i učenje postali su mi najsporednije stvari u životu.

''Možda bi ih mogli sustići kada bismo se malo više potrudili.'', predloži May s nadom u glasu.''Uvijek odgađate rješavanje zadaća i učenje za sutradan.''

''Ne odgađaj za sutra ono što možeš odgoditi za prekosutra.'', kažem i nehajno odmahnem rukom.

Miji se još jednom trgnu kutovi usnica, no ni ovaj put se ne nasmije. May pomalo žalosno uzdahne, shvativši da vodi izgubljenu bitku sa našim odgađanjem obaveza.

''Moramo na Aritmanciju.'', podsjeti nas May i naglo se okrene od pješčanog sata prema drugim stepenicama, onima koje su vodile na gornje katove.

Mia mi uputi pogled. Smeđe oči pronađu zelene i pogledaše me sa nadom u očima.

''Znaš, profesor Antoinns neće skužiti ako ne budemo na satu.'', već pri samom početku Mijine rečenice znala sam na što aludira.''Ne primijeti nas ni kad budemo.''

Obje istovremeno uputimo pogled prema May koje snažno odmahne glavom lijevo – desno, a usnice joj se skupe u već mi poznatu ravnu, ozbiljnu crtu.

''Ja ne markiram.'', kaže sigurnim glasom.

Znale smo da ju ništa neće moći odgovoriti, stoga nismo niti pokušavale.

''Ovaj…Nećeš nas izdati profesoru?'' upitam ju.

May razočarano izdahne i na njenom licu se pojavi strog izraz. Osjećala sam probadanje u prsima zbog Mayina razočaranja u mene. Ali ipak, May još jednom odmahne glavom.

''Neću.''

Mia joj se sretno nasmiješi. Lice joj više nije izgledalo onako mrko kao ranije, već tako…djetinje.

''Hvala.'', istovremeno joj se zahvalimo i uputimo joj smiješak.

Lice kao da joj se opusti i više nije izgledala onako strogo.

''Ta ipak ste mi prijateljice.'', kaže glasom kao da je to nešto što se podrazumijeva.

Obavijem joj ruke oko struka i snažno ju zagrlim u znak zahvalnosti. Zadovoljno primijetim da mi je i ona uzvratila zagrljaj na svoj medvjeđi način. Pustim ju iz zagrljaja i nasmiješim joj se.

''Pazite da vas ne otkriju.'', upozori nas.

Zvono se oglasi, a oni učenici koji su se motali po predvorju zgrabe svoje torbe na ramena i tračajući otiđu do svojih učionica, među njima i May. Jedino Mia i ja ostadosmo pokraj pješčanog sata. Znale smo da će uskoro naići neki profesor ili možda kućepazitelj Falton koji, iako je mlad, ne tolerira markiranje sa sata.

Pogledasmo velika izrezbarena vrata. Mia i ja ih ne možemo same otvoriti. Osvrnem se na prazno predvorje i izvučem štapić iz pelerine.

''Alohomora.'', promrmljam.

Orijaška vrata se otvore, bez ikakvog škripljenja koje sam očekivala. Tek kad su se vrata malo otvoriše, dovoljno da Mia i ja možemo proći, shvatih da vani pada kiša, tipično za zadnje dane jeseni. Mia me nepovjerljivo pogleda, ni koraka ne napravivši kako ju ne bi zasule kišne kapi.

''Samo dok svi profesori i učenici ne uđu učionice.'', kažem joj pokušavajući ju uvjeriti da barem još malo ostanemo na kiši.''Vratit ćemo se čim budemo sigurne da nas nitko neće vidjeti a onda –''

''Samo mi nemoj reći da ćeš onda otići čitati neku knjigu.'', naglo me prekine.

''Neću.'', kažem joj, možda i samo kako bih ju uvjerila da izađe van.

Napokon zakoraknemo, zajedno. Kiša je snažno padala, a vjetar se vio oko grana, raznoseći lišće. Raširim ruke iznad glave i podignem glavu prema nebu, zaklopivši oči.

''I dok hladna kiša jesenja pada po meni…'', zapjevala sam stihove Čarobnih štapiće i dalje ne otvarajući oči.''Vjeruj mi da zauvijek ću te ja voljeti.'', počela sam se okretati oko svoje osi pjevajući rasplesane stihove.

Mia podigne obrve gledajući me kao da nisam normalna, dok sam ja već počela skakutati.

''Ooouoo…Vjeruj mi da zauvijek ću te ja voljeti…Ooouoo.'', kosa mi je bila mokra od kiše, kao da sam netom izašla iz tuš kabine. Osjetila sam hladne kišne kapi za vratom, no nisu mi smetale. Smijala sam se, pjevala, plesala. I ono najvažnije, bila sam sretna.

Taj dan sam prvi put u životu markirala. I svidio mi se osjećaj buntovništva.