Because Harry Potter has brought us together.

četvrtak, 25.06.2009.

25. poglavlje

Posvećeno osmom a.


Zima je pokucala na vrata i ušla u punoj silini. Dan je bio hladan i siv, a tamni oblaci su zauzeli nebo. Vjetar je puhao svojim snažnim zanosima boreći se sa golim drvećem. U društvenoj prostoriji glasno je pucketala vatra, tek zapaljena. Društvena prostorija bila je pusta, na moje čuđenje jer su obično učenici nakon doručka odlazili u društvene prostorije, osobito tijekom ovakvog dana koji nagovještava kišu. No nisam se previše zamarala time. Uživala sam u samoći sad kad sam napokon dobila priliku. Mama me često nazivala vukom samotnjakom, iako mi tu karakteristiku nitko od prijatelja ne bi pripisao. Sjedila sam u najudobnijem naslonjaču, barem prema mojem mišljenju, noge prekriživši u turski sjed i čitala bezjačku knjigu. Okrenula sam stranicu, ni ne primijetivši Mijin ulazak u društvenu prostoriju, sve dok njen glas nije proparao tišinu.

''Dobro, pa gdje si ti?!''

Podigoh pogled sa knjige.

''U društvenoj prostoriji, gdje bi trebala biti?'' odgovorim zbunjeno.

''Na igralištu.''

Tek tada sam primijetila Mijinu odjevnu kombinaciju. Na nogama je imala crne čizme za metloboj, a preko svoje odjeće sa znakom Izmera imala je pelerinu, također metlobojsku.

''Nisu valjda u ovu subotu kvalifikacije?!''

Skočim sa naslonjača kao opečena. Knjiga je treskom pala o pod, sklopivši se.

''Da.'', Mia se gotovo iskrevelji.

Udarih se dlanom desne ruke o čelo. Tada mi sine, zato je društvena prostorija prazna.

''Kvalifikacije za lovce su predzadnje.'', obavijesti me Mia.''Moje su zadnje, za tragača.''

Dok sam ju slušala, usnice su mi tvorile nečujno O. Danas sam sve samo ne spremna za let na metli. Osvrnuh se na svoje bijele balerinke sa malenom mašnom i žutu majicu kratkih rukava sa zelenim srcima. Dan sam planirala provesti unutar dvorca, nikako ne na igralištu.

''Moram se presvući!''

Gotovo sam trkom krenula prema spavaonicama, kada su se vrata koja vode prema njima otvorila. Zabljesnuo me Mayin spasonosni osmijeh.

''Dobro jutro.'', pozdravila nas je, a napola puta ka smiješku, lice joj je poprimilo začuđen izraz. Pogledala je Mijinu raščupanu crnu kosu i moje uzrujano lice.

''Gdje gori?'' upitala nas je.

''Nigdje, ali će na metlobojskom igralištu biti mrtvih.'', prijeteće pogledam Miju.''Pa dobro, zašto mi nisi rekla da su kvalifikacije ove subote?''

''Nisi pitala.'', slegne ramenima.

May je iznimno brzo shvatila o čemu se radi i uputila mi ohrabrujući smiješak.

''Donijet ću ti na igralište metlobojske čizme i pelerinu.''

Gotovo sam mogla ugledati njene riječi kako poprimaju materijalno stanje i pretvaraju se u moju slamku spasa. Uputim joj zahvalan pogled, a Mia je već istrčala iz društvene prostorije.

''Vidimo se.'', pozdravi me May i trkom otiđe u spavaonicu, ostavivši me samu.

Ne razmišljajući ni sekunde da odlazim u propast samopouzdanja, krenem za Mijom proklinjući samu sebe što sam pristala na kvalifikacije.

***

Ispostavilo se da je izvan dvorca hladnije nego što mi je izgledalo kad sam promatrala kroz dvorac dolinu. Metlobojsko igralište se nalazi iza dvorca, sa tri zlatne vratnice na svakoj strani igrališta i tribinama. Sjedišta na tribinama su poredana tako da je zadnji red iznimno visoko, gotovo u visini vratnica, a onaj najniži je toliko nisko da kad sam ja sa svojih 169 centimetara sjedila na njima doticala travu. Kvalifikacije za vratare su započele. Romilda je letjela na metli blizu vratnica i promatrala kandidate. Prepoznala sam Edwarda i uputila mu osmijeh, iako nisam bila sigurna je li me uopće primijetio onako zauzet promatranjem ostalih kandidata i procjenjivanjem tko je od njih bolji od njega na vratnicama.

Lijeve tribine, one na kojima su obično sjedili Izmerci, bile su skoro cijele popunjene. Bilo je tu raznih učenika, od prve do sedme godine, ženskih i muških, onih koji su vješti na metli i onih koji su došli na nagovor prijatelja. Ali najviše je bilo gledatelja, onih koji su samo došli promatrati i bodriti svoje prijatelje. Sjela sam na travu do tribina, još uvijek rosnu i hladnu. Osjetila sam kako su mi se ruke naježile od hladnoće i vjetra. Svako malo sam pogledavala prema Ewarnu čekajući May. Čupkala sam travu lijevom rukom i bacala ju u zrak, a travke su mi se pri padu petljale među narukvice i ručni sat, poklon od mame. Nakon brojnog razmišljanja o majci, shvatila sam da se bojim smrti. Ne svoje, nego smrti svojih bližnjih i boli koja dolazi sa njom. Iako, nastojala sam se tješiti time da je ona još uvijek živa. Vjerovala sam u to. Željela sam vjerovati u to jer drukčije ne bih mogla funkcionirati.

''Hej, Ruta!'' začula sam kako me netko zove.

Okrenuh se i ugledah Marthu na prvim sjedalima tribine okruženu svojim prijateljima kojima sam uputila kratak pozdrav popraćen smiješkom. Marko Kovač, zagasito crne kose i smeđih očiju ispruži kažiprst i srednjak u znak mira. Nasmijem se.

''Može pomoć?'' upita me.

Ne čekajući odgovor jer ga je već znala, počela mi je objašnjavati.

''Učimo o nekim mokijima.'', pojasni mi.''Dobili smo pitanja i moramo odgovoriti na njih. E pa, ja stvarno pojma nemam zašto bezjaci ne primjećuju mokije i zašto lopovi imaju problema sa nalaženjem lisnica izrađenih od mokijeve kože.''

Podignem obrve.

''Pitaš me za pomoć oko zadaće na metlobojskom igralištu?''

Martha se nakratko zamisli, zagledavši se u mene. Potom slegne ramenima i pruži mi pergament, raskošno paunovo pero i knjigu.

''Da. Sutra imam nekih…obaveza.''

Iako me je zanimalo kakve su to njene tobožnje obaveze, nisam ju ništa više ispitivala. Da želi da ja to znam, sama bi mi rekla. Ne volim zabadati nos u tuđe stvari, pa sam prihvatila pergament i pero bez daljnjih pitanja.

''Moki se može smanjivati po volji, pa ga bezjaci teško primijete'', objasnim joj i zapišem odgovor na pergament ispod kojeg sam stavila knjigu za lakše pisanje.''A kad se lisnici približi neznanac, ona se skuplja kao što to radi moki dok je živ.'', zapišem i taj odgovor i proučim ostale.''A ovaj ti nije točan.''

Martha se nagne preko mog ramena kako bi vidjela što pišem.

''Koji?''

''Ovaj.'', promrmljam i prekrižim netočan joj odgovor, koji odmah potom nestade sa pergamenta.'' Mokijeva koža se također koristi za izradu torbica.'', mrmljala sam dok sam zapisivala odgovor.

Okrenem se i vratim Marthi pergament. Ona me promatrala sa blagim zaprepaštenjem na licu.

''Ti ćeš biti profesorica Skrbi ili?''

''Ne.'', odmahnem glavom.''Bit ću vidarica. A i svi odgovori ti pišu u knjizi.''

''Pa, hvala ti.'', Martha se zahvali.''I sretno na kvalifikacijama.'', podari mi jedan od svojih blistavih osmijeha u trenutku kada su se sa tribina ustali par njenih prijatelja i uzjahalo svoje metle, a ja sam osjetila kako mi nešto izgriza unutrašnjost od nervoze.

Posvetila sam se promatranju kandidata za druge pozicije. Za udarača su se prijavili samo dečki, svi odreda krupni i snažni, nitko sa prve i druge godine. Uzletjeli su na školskim Partfišima jer nitko nije imao svoju metlu; nitko nije očekivao da će se baš ove godine formirati metlobojski timovi. Prvog kandidata već pri prvom pokušaju udario je maljac, o desnu nogu, no on je to hrabro podnio sa drhtavim smiješkom na licu. Ta ipak, na tribinama su ga promatrale brojne cure.

''Hej.'', osjetila sam nečiju ruku na ramenu; May.''Donijela sam ti.''

Podignula je ruke u kojima je držala pelerinu, čizme i metlu.

''Puno ti hvala.''

May odmahne rukom.

''Ma ništa.''

Sjela je do mene na travu. Ona je, iako je subota – dan kada ne moramo nositi školske pelerine, svejedno obukla svoju pelerinu sa znakom Izmera na leđima. Uvukla sam svoje ruke u rukave pelerine i osjetila meku podstavu pelerine na svojoj koži. Potpuno sam se posvetila sam se vezanju čizama. Sjetila sam se rečenice iz knjige bezjačke spisateljice Jodi Picoult, ako se usredotočite na postavljanje nasipa od vreća s pijeskom uz rub plaže, lakše ćete zaboraviti na tsunami koji prijeti. I tada shvatih što je time htjela reći, iako sam samu sebe živcirala što sam kvalifikacije toliko uzimala k srcu.

''Gdje je Mia?'' upita me May.

Zgroženo sam shvatila da sam potpuno zaboravila na nju. Osvrnuh se po igralištu. Velika grupa učenika nalazila se na jednom kraju sa metlom u rukama. To su sigurno tragači. Prepoznala sam Miu, Vincenta Davisa, Martinu Bošnjak, Andreu i Katarinu. Ostatak grupe činili su stariji učenici koje sam poznavala iz viđenja, no nikad nismo izmijenili ni dvije riječi.
Mahnuh glavom prema njima, a May se snuždi.

''Nema šanse da odem među njih.'', kaže.''Ostat ću ovdje i bodrit te.''

A ja sam najmanje od svega željela da me netko gleda. Najradije bih da se tribine isprazne kada moje kvalifikacije dođu na red. A došle s prebrzo.

''Lovci!'' viknula je Romilda i spustila se tako nisko da je stopalima doticala travu.

Izmijenila sam pogled s May. Duboko sam udahnula i uzela metlu sa trave.

''Sretno.'', dobaci mi May kada sam sjela na metlu i otisnula se prema sredini igrališta.

Srce mi je brže zakucalo i poželjela sam biti u svojoj spavaonici, pod pokrivačem, na toplom. Ili barem na tribinama, na sigurnoj udaljenosti od igrališta. Svi ostali lovci su došli do sredine igrališta. Okružili smo Romildu, stvorivši krug oko nje.

''Dobro. Želim ovo što prije završiti.'', reče, a u glasu se čulo da nije poklonik lošeg vremena.''Izgleda da će pasti kiša, tako da neću odugovlačiti. Svatko neka uzme balun i pokuša zabiti to je moguće više golova. Imate tri šanse.''

Prva je išla djevojka sa šeste godine. Znala sam da se zove Marija, a od današnjeg dana znam da i dosta loše leti. Maljac ju već pri prvom pokušaju udario o trbuh, na što se ona preokrenula na metli, ali ipak – ostala na njoj. Uhvatila se za trbuh i odletjela prema travi. Čim su joj noge dotakle tlo, njene prijateljice i Romilda su potrčale prema njoj kako bi joj pomogle i odnijele ju u bolničko krilo. Nimalo nisam sumnjala da se putem ispovraćala.

Promotrila sam ostale učenice. Ramona, učenica pete godina. Aleksandra, učenica sedme. Kate, učenica druge godine. Andrea, Marthina prijateljica, učenica četvrte godina. Kojeg vraga ja radim među njima?

Andrea mi je uputila osmijeh, iako sam znala da ni njoj nije baš ugodno. Kad bi barem vjetar prestao ovako snažno puhati. Romilda se trčećim korakom vratila i poletjela.

''Marija je dobro.'', obavijestila nas je.''Malo joj je mučno, ali proći će ju. Ramona, ti si na redu.''

Ramona je bila cura sa viškom samopouzdanja. Duge, plave kose, vitkog tijela i anđeoskog lica. Ali lice je jedino što ju povezuje sa anđelima. Prvi gol je uspješno zabila. Branio je Bruno, učenik šeste godine, plavih kovrča i nebeskih očiju, vjerojatno najuspješniji na kvalifikacijama za vratara. Ramona se vratila do nas sa zadovoljnim smiješkom na licu, usput uspješno izbjegavši maljac. Ali, druga dva gola nije uspjela zabiti i nije mi bilo ni malo žao zbog toga.

''Ruta, sad ti.''

Na tren sam se ukočila. Romilda mi je dobacila balun. Uhvatila sam ga, doduše nespretno. Želudac mi se okrenuo i jurnula sam na metli. Osjetila kako mi srce brže kuca. No, ovaj put ne zbog treme. Letjela sam na metli, nakon toliko dugo vremena i to je bio dovoljan razlog. Prišla sam vratnicama, izigrala vratara i zabila gol. Osjetila sam olakšanje. Vidjela sam Mayinu sitnu priliku kako mi se smiješi podno tribina. Uzvratih joj nesiguran osmijeh.

Drugi gol Bruno je obranio. Možda bih ga i zabila da nisam morala izbjeći maljac, ali nisam se previše opterećivala time. Samo sam željela da što prije završim s tim. Treći gol sam zabila, jedva svjesna onoga što se događa. Iako, to je bilo više pitanje sreće. Brunu su zazvali prijatelji sa tribina, a on se – ne razmišljajući o posljedicama – odazvao. Već slijedeći trenutak ja sam zabila gol. No, Romilda nije razmišljala imam li ja više sreće sa zadnjim golom ili vještine. Dobacila mi je kratak pogled koji je govorio da sam završila i prozvala Andreu.

Dok mi je srce luđački kucalo, obrušila sam se na tlo tik do May. Sjela sam do nje i osmjehnula joj se. Tek kada sam odložila metlu na tlo shvatila sam da mi ruke drhte.

''Bila si dobra.'', pohvali me May.

Duboko sam udahnula i puls mi se polako počeo smirivati.

''Imala sam sreće.'', uzdahnem.''Drago mi je da sam brzo završila s tim.''

Nastavila sam pričati s May o sitnicama nevezanim za metloboj. Znala sam zašto me navela na neku drugu temu – nije željela da razbijam glavu time hoću li postati dio tima ili ne i bila sam joj zahvalna na tomu. Već su prošle kvalifikacije za tragače, a da ja to nisam niti primijetila. Tek kada se igralište potpuno ispraznilo, a učenici koji su posljednji letjeli sjeli na slobodna mjesta na tribinama ili pak se izvalili na vlažnu travu, shvatila sam da je gotovo.

Romilda je sišla sa metle i prišla nam.

''Dakle, odlučila sam.'', rekla je glasno, iako bismo ju čuli čak i da je šaptala. Nitko nije pričao, a čak i da je htio, netko drugi bi ga ušutkao.''Vratar je Bruno.'', Bruno se sretno nasmiješi, a oni najbliži njemu ga potapšaju po ramenu.''Njegova zamjena je Lexie Gerrard.'', svi smo pogledali učenicu druge godine, koja se i sama iznenadila Romildinim odabirom.''Udarači su Marko Kovač i Adam Jurić.'', Adam, učenik šeste godine kratke kose, gotovo ćelav i Marko, tamnosmeđih očiju koje su se stopile sa sivilom, arogantna lica i osmijeha u kojemu sam se izgubila. Osjetila sam kako mi toplina obuzima obraze.''Lovci.'', reče Romilda i ja se naglo trgnem.''Aleksandra, Kate i Andrea.'', osjetila sam kako mi je srce na tren klonulo. A potom pomislih – a što sam mogla i očekivati?''Ruta, ti ćeš biti zamjena. Zabila si jednako golova koliko i Aleksandra.'', blago otvorih usta. May me snažno zagrlila. Njena smeđa kosa škakljala me po licu, i zadovoljno se nasmiješim.''Tragač je Richard.'', sve oči prisutne ga pogledahu, a on je izgledao jednako iznenađen kao i ja kada sam saznala da sam ipak upala u tim – barem jednim dijelom.''Njegova zamjena je Amanda.'', visoka djevojka sa sedme godine, duge, ravne crne kose do polovine leđa i krupnih, zelenih očiju. Jedna od onih cura zbog kojih se ostale cure osjećaje manje od makova zrna kada se nađu s njom u prostoriji.

Začuli su se uzvici negodovanja sa tribina. Nisam se okrenula da bih vidjela tko se buni, iako se zapravo polovina tribina ustala na noge.

''Tišina!'' zapovjedila je Romilda i bijes je suknuo iz nje poput vatre.''Ja sam tako odlučila i tako će biti! Oni su bili najbolji i zasluženo su dobili svoje mjesto u timu.''

Nekoliko učenika je nešto posprdno dobacilo. May i ja smo izmijenile pogled. Prevrnem očima. Ta nije metloboj najvažnija stvar u životu.

Tada kiša počne padati, baš kao da je znala kada je vrijeme da rastjera sve prisutne na igralištu.

***

Stariji učenici, oni sa šeste i sedme godine organizirali su tulum u društvenoj prostoriji. Romilda se u početku protivila tomu, no na kraju su postigli kompromis – ona je svakih sat vremena dolazila provjeriti stanje. A stanje je trebalo biti bez alkohola. Odnekud je treštala glazba – Čarobni štapići. Svi stolovi su spojeni tako da čine jedan veliki stol sa pićem, a naslonjači su netragom nestali. Alkohola doista nije bilo, na opće protivljenje učenika šeste i sedme godine. Među Izmercima našao se i jedan Plackwawac – Starz Skrable plesao je s May malo podalje od nas. Mayino lice bilo je rumeno, ali – znala sam – ne od zagušljivosti koja je vladala u prostoriji.

Središnji dio prostorije ispunjavali smo mi, učenici. Svako malo netko bi mi stao na nogu, a da se nije ispričao – vjerojatno nije niti čuo moj jauk. Gurali su me na sve strane, ovisno o ritmu glazbe. Ali, uživala sam. Plesala sam sa Miom, Richardom i Edwardom. Mark se negdje izgubio, a ja sam nastojala ignorirati činjenicu da je negdje sa Alessom. Marko Kovač je ispijao bocu pivoslaca, dok je u drugoj ruci držao tek zapaljenu cigaretu. Na licu mu je titrao šeretski osmijeh dok je razgovarao, točnije se nadvikivao sa Marthom i Andreom.

Možda se ipak isplatilo riskirati i doći na kvalifikacije.