Because Harry Potter has brought us together.

ponedjeljak, 16.03.2009.

19. poglavlje

Željela sam osjećati bijes zbog mamine otmice. Željela sam osjećati toliki bijes da bi se moji prijatelji bojali prići mi, ali osim nekoliko cipela bačenih o zid, bijes gotovo da nisam osjećala. Tupa tuga me obuzela i nije ostavila bijesnu nimalo mjesta.
Ali zato pomisao na mržnju koju sam osjećala prema Samarunu ispunjavala me mračnim zadovoljstvom.

Nakon saznanja istine za koju sada želim i da nisam čula od Molleya, svaki dan sam nanova bila zahvalna što imam prijatelje. Bojala sam se i pomisliti kako bi mi bilo bez njih. Živjela sam za vrijeme provedeno s njima. Sada su mi jedino oni mogli izmamiti osmijeh na lice, dok je to prije mogao gotovo svatko. Postali su razlog mojeg življenja.

Sjedila sam u učionici Povijesti čarobnjaštva.
Zastori su bili navučeni preko prozora dok je vani kiša pljuštala, a ono malo sunčevih zraka nije dopiralo do učionice kroz tamne zasotre, ali smo znali da će se nakon kiše na nebu pojaviti duga.
U hladnoj učionici smještenoj na jednom od najnižih katova vladala je sanjiva atmosfera među učenicima, a profesor Collette - očito svjestan naše pospanosti - nije nam zadao ništa za pisati, nego je objašnjavao novo gradivo.

Zamišljeno sam gledala u išaranu klupu odlučivši sačuvati svoju pozornost i koncentraciju za slijedeće satove. Razmišljajući o današnjem posjetu Miji shvatila sam da se blago smješkam. U želji da zadržim pozitivne misli, rezultat je bio upravo suprotan. Opet sam, po tko zna koji put, počela razmišljati o mami. Kako bih spriječila nove suze, posvetila sam se pomnom proučavanju išarane klupe.

Nikad izbrojeni potpisi učenika ukrašavali su gotovo cijelu klupu.
Neki učenici imaju hrvatska imena poput Matija, Ivan, Katarina, ali ima i učenika sa stranim imenima iz drugih zemalja. Većina učenika iz okolnih zemalja se školuje u Ewarnu jer je to jedna od najprestižnijih škola u ovom dijelu Europe.
Počela sam pažljivo pisati svoje ime na klupu, kada sam čula ime na čiji su se spomen stresli svi učenici koji su u tom trenutku pratili nastavu, a oni koji ju nisu pratili počeli su zbog podbadanja laktom svojih kolega. Takvo podbadnje dožijela sam od May, iako nepotrebno jer sam i bez toga savršeno registrirala spomenuto ime.

"Dakle, kao što sam već spomenuo.", ponovio je Collette uočivši iznenadnu promjenu atmosfere u učionici."Jedan od najvećih crnih magova je Samarun."

Tu je napravio kratku stanku dok je njegovo mlado lice odavalo iznenađenost vlastitom hrabrošću što je izrekao Njegovo ime.

Većina učenika se lecnula, uključujući i mene. Iako sam izgovarala Samarunovo ime umjesto Onaj - kojeg - se - bojimo, moj strah prema njemu se povećao nakon mamine otmice, a činjenica da sam njegova praunuka mi se gadi. Ponekad sam se zbog toga osjećala izopačeno, prljavo. Kao da nosim ružni znamen na sebi.

Collette je prošao rukom kroz svoju svjetlosmeđu kosu, gotovo plavu, a potom nastavio nešto sigurnijim glasom.

"Svoju prevlast u čarobnjačkom, ali i bezjačkome svijetu počeo je stjecati još prije 13 godina. Ubojstva, nestanci i mučenja od tada su dio naše svakodnevnice."

Svi su upijali svaku riječ profesora Colletta. Činilo se da u učionici nitko ne diše.
Pitala sam se koliko je dugo predavao o Samarunu, a da toga nisam bila svjesna. Pogledom sam prešla preko teksta u udžbeniku; današnje predavanje je o velikim crnim mazima tokom čarobnjačke povijesti. Na početku sata uopće nije govorio o Samarunu, zaključim zadovoljna što nisam propustila niti jednu riječ o Njemu.

"Nije poznato je li ikada imao ženu ili djecu, što je - ako se mene pita - i bolje."

Na Markovom, Mayinom i mojem licu pojavio se neobičan izraz. O, kad bi Collette samo znao istinu!

"Pretpostavljam, a siguran sam da se i vi slažete sa mnom, njegova žena i djeca bi bili jednako zli kao i on."

Licem mi je prošao neugodan grč.
Ali što sam drugo očekivala? Naravno da će svi Samarunovog potomka smatrati prijetnjom.
Možda to i jesam. Prijetnja.
Ali samu sebe sam uvjeravala suprotno.

"Ne mora tako biti.", iznenada promrmljam dovoljno glasno da me svi čuju.

"Što to?" upita me profesor Collette

Osjetila sam kako mi se obrazi crvene, nikad nisam voljela da me istovremeno gleda više od pet ljudi. Ali sam nastavila nešto sigurnijim glasom.

"Pa, ako je On zao, ne mora značiti da će i njegova djeca biti ista kao i On. Mislim, možda njegova žena i je zla - a mislim da nije - njegova djeca i ostali potomci ne moraju biti takvi...zar ne?"

Na licima drugih vidjela sam da ne razumiju zašto uopće govorim o tome, ali ne i na licima May i Marka. Na njihovim licima sam iščitavala sažaljenje i razumjevanje. Uputila sam im mali osmijeh.

"Daaaj, tko uopće kaže da je On u stanju napraviti dijete?" razdraženo se oglasi Maggie iz zadnje klupe gdje je prepisivala zadaću.

"Nitko.", slegnem ramenima glumeći ravnodušnost.

Profesor Collette je izgledao prilično zbunjen razvojem predavanja.
Nisam mu mogla zamjeriti.

"Ovaj...Da.", otišao je do ploče i kucnuo štapićem po njoj. Na ploči su se pojavile rečenice koje moramo prepisati.

Završio je svoje neuobičajno kratko predavanje - možda zbog straha od razgovora o Samarunu - zaključivši da smo sada dovoljno razbuđeni za pisanje.

***

Nakon blok – sata Aritmancije mogli smo posjetiti Miu pod pauzom za ručak. Bolničarka Bloom je zabranjivala posjete više od tri učenika odjednom, stoga smo se dogovorili da ćemo ju prvo posjetiti May i ja, a onda Mark, Richard i Edward.

Kiša se pomalo stišala pretvorivši se tek u blago rominjanje. Hodnici na nižim katovima kojima smo prolazili bili su mračni, gotovo jezivi, osvijetljeni žućkastim svijećama na zidu i hladni.

U rukama sam oprezno nosila tanjur sa dva velika sendviča, za May i mene jer smo propuštale ručak zbog posjeta.

Pri ulazu u bolničko krilo prvo se prolazilo kroz kabinet bolničarke Bloom.
To je dosta velika prostorija, sa stolom krcatim papirima u jednom kutu i vratima za ulaz u bolničko krilo na zidu suprotnom od onih za ulaz u kabinet. Uz sve ostale zidove tamnoplave boje su ormari i police sa ljekovitim biljkama, napicima, lijekovima i stručnim knjigama. Prozora nije bilo; jedina svijetlost je dolazila iz uljanice na stolu za kojim je sjedila bolničarka Bloom zagledana u papir sa previše brojki po mojem ukusu dok joj se mladoliko lice mrštilo.

Kad je začula naš nestrpljiv pozdrav podigla je glavu pomalo iznenađena što nas vidi.
Izgledala je umornije no inače. Lijepe crte lica kao da su se i dalje mrštile, a smeđe su joj oči izgledale neispavano.

''Možete ući.'', reče ona glasom koji je savršeno odgovarao njenom trenutno izgledu. ''Samo nemojte dugo. Gospođica McLean se mora odmarati. Ne bih vam dopustila posjet da ona nije to svaki božji dan zahtijevala.''

Razdragano sam se nasmiješila. Možda bi mi u nekim drugim okolnostima smetalo što je nam nije željela dopustiti posjet, ali dok sam stajala ondje ispred njene iscrpljene prilike, a u prostoriji pokraj ležala je Mia, osjetila sam kako volim bolničarku Bloom.

Bolničarka Bloom se vratila papiru sa izrazom potpune koncentracije na licu, a May i ja smo otišle u bolničko krilo.

Bolničko krilo je dosta vedra prostorija, u svakom slučaju vedra u odnosu na ono što se očekuje od bolničkog krila, svjetložutih zidova i pokrivača za krevete iste boje. Veliki prozori na zidu suprotnom od kreveta imaju tamnoplavi obrub.

Jedini pacijent bila je Mia koja je ležala na prvom krevetu do vrata. Sudeći po sklopljenim očima pretpostavila sam da spava, ali kada smo joj prišle, naglo je otvorila oči.

''O.'', tiho je izustila i uspravila se laktovima se podbočivši o krevet.

Brzo sam položila tanjur sa sendvičima na njen ormarić do kreveta.

''Mia!'' bacila sam joj se u zagrljaj. Snažno sam ju zagrlila dok mi se osmijeh širio licem.''Kako smo bili zabrinuti!''

''Au, Ruta, mislim da si slomila jedino preostalo čitavo rebro.''

Brzo sam se odmaknula od nje i zgroženo stavila ruku preko otvorenih usta.

''Oprosti!''

''Ma šalim se.'', umiri me Mia. ''Nisi ti baš neka jaka pa da mi polomiš rebro.''

Prevrnem očima.

''Nisam ni mislila da sam ti polomila rebro nego, stvarno imaš slomljena rebra?!''

Mia odmahne rukom.

''Ma samo jedno.''

I dalje sam ju šokirano gledala, sada šokirana njenom ravnodušnošću.

''Helou.'', oglasi se May mašući mi rukama ispred nosa podsjećajući nas da je i ona s nama.

Raširila je ruke prema Miji, koja ju je pogledom upozorila da bude oprezna.

May ju je nježno, lagano zagrlila, pazeći da ju ne zagrli prejako.

''Kako si?'' upitala je nakon što ju je ispustila iz zagrljaja.

Sada smo ju bolje promotrile.
Izgledala je iscrpljeno gotovo koliko i bolničarka Bloom. Kosa joj se bila raščupana od dugotrajnog ležanja, a lice blijedo i umorno.

''Nikad bolje.''

May i ja smo sjele svaka s jedne strane Mijinog kreveta.
Uzela sam sendvič sa tanjura i zagledala se u njega.

''Oprosti.''

Osjetila sam kako me Mia zbunjeno gleda, ali sam svoj pogled uperila u sendvič.

''A zbog čega?''

''Pa što si zbog mene ovdje završila!''

Sada sam ju pogledala. Osjetila sam kako mi odjednom obrazi dobivaju na vrućini, ali – zadovoljno sam ustanovila – ne previše.

Mia se drhtavo nasmije.

''Daj ne izmišljaj. Pa ja sam se sama bacila pred tebe, nisi me ti gurnula. Nemaš mi se na čemu ispričavati!''

''O.'', bilo je sve što sam rekla.

May se raznježeno nasmiješi od uha do uha.

''A što je s bolničarkom Bloom?'', upita Miu nakon kraće stanke. ''Nikada nije tako izgledala.''

''Zatrpana je nekim poslom. Ali sumnjam da je sve za školu i bolničko krilo.'', reče Mia čeznutljivo zagledana u moj sendvič.

Otkinula sam pola svojeg sendviča - doduše malo salame je završilo na podu što sam šutnula pod krevet - i pružila ga Miji.

''Misliš…'', tiho će May.''Misliš da i ona radi nešto protiv Onoga – Kojeg – Se – Bojimo?''

Osjetila sam neugodan grč u želucu. Samo ne o Njemu…

''Gotovo sam sigurna.'', reče Mia također tihim glasom.''Ne vjerujem da bi imala toliko posla samo oko jednog pacijenta.''

''Možda nešto za Molleyja.'', kažem i ja nevoljko se priključivši razgovoru o Njemu.''Znate da on radi protiv S-Samaruna.''

Sve tri smo se lecnule na spomen Njegova imena, ali nisam Mu željela pružiti to zadovoljstvo da ga oslovljavam sa Onaj – Kojeg – Se – Bojimo.

''Da, i ja sam to mislila.'', složi se Mia.''Nego, muka mi je od razgovora o Njemu. Što je bilo danas bilo na nastavi? Bolničarka Bloom mi je donosila zadaće koje su neki profesori tražili da obavezno riješim, ali ne znam je li bilo nečeg zanimljivog na nastavi.'', tu joj su joj se oči vragolasto zacaklile.

Sretna što je promijenila temu, počela sam joj prepričavati današnje predavanje Provijesti čarobnjaštva, a negdje na sredini je preuzela May.

''Znaš da Ruta ne zna šutjeti kada joj nešto smeta.'', završi May naše prepričavanje.

Mia je izgledala zadovoljno našim izvještajem. Progutala je posljednji zalogaj sendviča i položila glavu na jastuk.

''Je li ti se Orlando ispričao?'' upitala sam je nakon kraće tišine.

Mia je izgledala vrlo iznenađena mojim pitanjem.

''Da ne znam da si to ti, Ruta, proglasila bih te ludom.'', izjavila je nakon što je došla sebi. ''Pa to je Orlando. Njemu je ispod časti da se ispriča. Ti nekad stvarno previše vjeruješ da su svi ljudi zapravo dobri.'', zaključi ona.

Slegnem ramenima pitajući se je li mi Mia upravo udjelila kompliment ili uvrjedu.

''A da mi napravimo neku spačku Orlandu?'' predloži Mia sa vragolastim osmijehom na usnama.

''Ne.'', jednoglasno ćemo May i ja.

''Zašto?'', Mia je izgledala razočarano našim odgovorom.

''Gle, da onda s nama nisu bili Mick i Martha ne bih se ni pokušavala osvetiti onim kretenima iz Plackwawa.'', objašnjavala sam.''Da oni to nisu predložili, ja sam toga ne bih niti sjetila.''

Mia prevrne očima.

''Martha će biti presretna kada ju pitamo da pripremi neku spačku Orlandu.''

''Znam ali…'', pokušavala sam ju uvjeriti u suprotno.''Možda ima puno zadaća.'', prema Mijinom izrazu lica vidjela sam da opet misli da sam luda jer Marthi ni u snu ne bi palo na pamet rješavati zadaće kada sve to može prepisati.''Dobro. Evo zašto ne želim; mrzim gledati da ljudi pate.'', naposljetku sam priznala.

''A kada smo se Anneli i ekipi osvetili, onda ti to nije smetalo?'' podbode me Mia.

''M da. Ali, gle, oni onda nisu nešto patili, zar ne? A možeš si i zamisliti što bi sada Martha pripremila Orlandu. Pa zbog njega nisi bila danima na nastavi i još danima nećeš biti!''

Po Mayinom izrazu lica vidjela sam da me razumije, a Mia je i dalje izgledala razočarano.

''Dobro.'', reče ona nakon kraćeg premišljanja.

''E takvu te volim.'' , kažem i nasmiješim joj se osmijehom od uha do uha.

Mia opet prevrne očima, ali znala sam da se bori sama sa sobom kako se ne bi nasmiješila.

May je iznenada položila glavu tik do njene, u nekoj polu ležećoj pozi i prepustila se sanjarenju, pretpostavljam. Ja sam ostala sjediti i osluškivati rominjanje kiše dok sam u mislima pjevušila pjesmu Čarobnih štapića. Mia se samo prepustila uživanju u našim zajedničkim trenucima.

Bilo je čarobno.