Because Harry Potter has brought us together.

subota, 20.06.2009.

24. poglavlje

Za plavookog. Sama sam si kriva.


Profesor Antoinns nije primijetio izostanak Mie i mene, što smo ona i ja iskoristile do kraja. Naredna dva sata nismo se pojavile u učionici Aritmancije, a oni učenici koji su to primijetili, podržavajući zajedništvo, držali su jezik za zubima. Pomalo me plašio izostanak grižnje savjesti, no nastojala sam se ne obazirati na to dok sam jela čokoladni muffin na klupici u predvorju u turskom sjedu, punih usta tiho pjevajući. Bila sam gotovo sigurna da se Mia bori sa porivom da okrene očima.

''Kad se samo sjetim one divne tišine u onom razdoblju kada si bila loše volje zbog Samaruna i svih tih sranja.'', Mia nostalgično uzdahne.

''Jao, molim te.'', prevrnem očima.''Pa ti si onda bila u bolničkom krilu!''

Mia me iskosa pogleda.

''Pa dobro. Shvatila si bit.''

Zagrizem muffin. Osjetila sam kako mi se tope komadići čokolade u ustima, zavodeći mi osjetilo okusa.

''Nisam.'', podbodem ju.

Mia izdahne i uputi mi nemoguća – si pogled. Cerek mi zatitra na licu, a potom zagrizem muffin.

''Jedeš previše slatkog.'', prokomentira Mia.

Ponekad smo se ponašale kao prave sestre – vječito u prepirkama. Ponekad se pitam nije li za naš odnos bolji naziv najbolje neprijateljice. No, nisam naše razmirice shvaćala previše osobno. Oduvijek smo imale takav odnos i volim ju otkad sam kročila nogom u Ewarn.

''Pao mi je šećer.''

Nisam stigla ništa više reći u svoju obranu, iako je bilo očito da je sve to laž – besramno sam uživala u svemu što je slatko, a da ništa od toga nije bilo zbog manjka šećera u krvi. Zazvonilo je školsko zvono i Mia i ja smo naglo skočile sa klupe. Brzo stavismo ruksake na ramena i potrčasmo prema stepenicama, znale smo da bi bilo sumnjivo kad bi nas netko od profesora vidio u predvorju trenutak nakon zvona. Spretna kakva jesam, nastojeći pratiti Miu koja je u boljoj tjelesnoj kondiciji nego ja, promašim stepenicu. Mrzim onaj trenutak prije nego li tresnem o pod, onaj trenutak kada postanem svjesna da ću pasti i ozlijediti se. Razlijepila sam se po stepenicama popu palačinke, a gusta smeđa kosa prekrila je stepenice od kojih mi je naticao bolan nos. Položim ruke na stepenice iznad kako bih se ustala, ali Mia mi – koja se gromoglasno smijala – pruži ruku. Prihvatim ju i uspentram se na stepenicu sa koje sam upravo pala.

Mijine smeđe oči bile su pune suza od smijeha i nisam joj zamjerala već joj se pridružila. Navikla sam se na zabijanje u vrata i padove na stepenicama, no svaki novi moj nespretni pothvat nanovo je izazivao provalu smijeha.

''Koji ti je to put?'' upita me Mia dok je brisala oči rukavom pelerine.

''Ne znam.'', slegnem ramenima.''Nakon desetog sam prestala brojati.''

Dotaknem nos. Na dodir, osjetila sam kako mi nos, poput struje, para oštra bol.

''Malo je crveno.'', kaže Mia nakon što se prestala smijati.

Bolno izdahnem i protrljam prednji dio pelerine kako bih ga očistila. Kad sam podigla pogled sa pelerine, zaprepastih se. Na dovratniku najbliže učionice stajala je Margaret Riddle sa pobjedonosnim izrazom lica.

***

''Misliš da će nas reći?'' šapne Mia dok smo prepisivale stare rune i njihove prijevode na pergament.

Profesor Maček se nadvio nad svoje spise za katedrom dok smo mi prepisivali stare rune u prilično glasnoj tišini. Najvjerojatnije nas nije niti čuo s obzirom na to da je najstariji profesor u Ewarnu. Koža mu je bijaše bijela, gotovo prozirna, naborana na licu, a sijeda kosa mu okruživaše srcoliko lice.

''Sigurna sam da će nas reći Nillesu.'', kažem mrko.

Znala sam da smo u gadnoj gabuli ako nas kaže Nillesu. Izmer će u najmanju ruku izgubiti preko 50 bodova za svaku od nas dvije, a bojala sam se i zamisliti kakve bismo kazne dobile. Pokajala sam se zbog našeg markiranja, no znala sam da time što mi je žao neću ništa postići.

''Nadrapale smo.'', kažem sa naznakom očaja u glasu.

Mia ne reče ništa. Crna kosa joj padne niz lica i stvori taman plašt između nas, ali ona ga iznervirano zatakne za uho i otpuhne kratke šiške koje su joj pale preko očiju.

''Ako ništa drugo, barem nas ne može ubiti.'', pokušah samu sebe utješiti.

Odbijala sam pogledati Maggie. Znala sam kakav joj zadovoljan smiješak titra na licu. Zna li ona i za prethodna dva sata Aritmancije?

Mark je sjedio ispred nas. Smeđa kosa mu je izgledala kao da nije čula za pojam češalj, već je u divljim, razbarušenim pramenovima padala niz njegovo lice. Okrenuo se prema meni i nasmiješio. Osjetila sam kako se topim poput maslaca.

''Što se dogodilo?'' upita me.

''A tko kaže da se išta dogodilo?'' podignem obrve vješto glumeći iznenađenost.

''A otkad ste ti i Mia tako mirne pod satom?''

Zinem u namjeri da nešto slažem, što mi obično dobro ide, ali tada shvatih da ne znam što reći. Istinu, javi mi se tihi glas u glavi, onaj glas razuma.

''Margaret nas je vidjela kade zvonilo u predvorju.'', objasnim prihvativši da nemam drugog izbora.

''Pa ne mora značiti da ste bježale.'', reče Mark.''Možete nešto izmisliti.''

''Ali kako da objasnimo to što smo par trenutaka nakon zvona već bile u predvorju, a učionica Aritmancije se nalazi na petom katu?'' javi se Mia.

Markove usnice se skupiše u o.

''Ne znam.'', reče nakon kraćeg razmišljanja.

''Khm, khm.'', oglasi se profesor Maček lažno kašljući, no opet dovoljno glasno da svi u učionici ušute.

Mark se okrene prema svojem stolu, a profesor Maček nastavi objašnjavati dio starih runa kojeg smo taj sat obrađivali, usput napomenuvši da će se dotične rune nalaziti u testu. Nakon što nam je zadao hrpu zadaće, oglasi se školsko zvono. Nimalo se nisam iznenadila kada je Maggie prva skočila sa svoje stolice i pohitala prema vratila. Mia i ja razmijenismo pogled i ustanemo se. Nimalo nam se nije žurilo sa spremanjem pergamenata, teške knjige prepune prijevoda runa i pera u ruksak.

Kada smo sve spremile u ruksak, nestalo nam je razloga za odugovlačenje. Jedino je još Mark, osim nas, ostao u učionici izigravajući, na neki način, moralnu nam podršku. May, Edward i Richard nisu ništa znali o tomu, već su nas pozdravili i rekli da se vidimo u Glavnoj prostoriji na ručku.

''Hajmo.'', reče Mia nakon što se osvrnula po učionici i uvidjela da smo samo mi ostali.


Nismo se morale dugo pitati gdje će nas preteći Maggie sa profesorom. Nadala sam se u nekom pustom hodniku gdje nas nitko od drugih učenika neće vidjeti. No već smo stigle u predvorje, a ja sam naivno pomislila da nas Maggie možda i nije izdala. Uto začuh svoje prezime.

''Carlos!''

Ukipih se na mjesto, zajedno sa Miom.

''McLean!''

Prepoznasmo grub glas profesora Nillesa. Kad smo se okrenule, nimalo se ne iznenadih što Maggie stoji tik do njega. Na licu joj je blistao isti onaj smiješak kao i zadnji put kad smo se susrele u predvorju.

''U moj kabinet.''

Mia i ja se pogledasmo. Ona kao da me svojim pogledom nutkala da ja prva zakoraknem prema njima.

''Smjesta!''

Nije nam trebao dvaput ponoviti. Na njegov povik automatski krenusmo prema njima. Gadio mi se samodopadan izraz Nillesova lica oštrih crta. Iz njegove crne kose kao da se osjetio elektricitet od zadovoljstva. Osjetila sam kako mi srce luđački lupa dok sam si neprestano ponavljala preživjet ću, preživjet ću.

''Profesore Nilles!'' začuo se mladenački, ženski glas iza naših leđa.

Poželjeh se nasmiješiti kada sam shvatila da je to glas profesorice Romilde. Na Mijinom licu već je treperio osmijeh, no ubrzo ga je obrisao prijekoran pogled tamnih Nillesovih očiju.

''Profesore Nilles, gospođica Carlos i gospođica McLean su u mojem domu i na meni je da ih kaznim.'', reče Romilda.''Ne znam što su točno učinile, no sigurna sam da će mi gospođica Riddle sve uspješno objasniti i bez vas.''

Nilles se namršti, ali znao je da Romilda ima pravo. Prostrijeli nas sve tri svojim već meni poznatim pogledom i uputi se ka Glavnoj prostoriji, nezadovoljan ishodom događaja. Maggein izraz lica ostao je nepromijenjen. Dakako, i Romilda će nas kazniti, u to nema sumnje, ali to nije smanjilo ushit što nećemo biti same sa Nillesom bez prisustva drugih profesora.

''U moj kabinet.'', glas Romilde poprimio je strogu notu.

Mia mi uputi loše – nam – se – piše pogled. Slegnuh ramenima uz nezadovoljan izraz lica. Znala sam da smo nadrapale bez obzira na profesora. Romilda pojuri ispred nas, a plava joj je kosa poskakivala na ramenima.

Njen kabinet je na prvom katu i nije nam trebalo više od par minuta da dođemo do njega. Maggie je hodala iza Mie i mene, poput psa čuvara pazeći da nigdje ne pobjegnemo.

Romilda otvori vrata kabineta i odmakne se.

''Ulazite.'', zapovijedi nam.

Kabinet je mala prostorija i rijetko kad korištena jer Romilda kao profesorica Skrbi većinu vremena provodi u dolini. Uz svjetložute zidove su dvije police sa knjigama o magičnim bićima, a jedini prozor je na zidu suprotnom od vrata. Sredinu kabineta ispunjava veliki drveni stol i tri stolice uz njega. Romilda zaobiđe stol i sjedne na veliku, mekanu uredsku stolicu. Pokaže nam rukom na dvije stolice nasuprot nje.

Mia i ja pomalo bojažljivo sjednemo na njih, a Maggie ostane stajati.

''Da čujem.''

Maggie je odmah počela govoriti. Ispričala je kako je ona prvi sat imala slobodno s obzirom da ne ide na Aritmanciju kao izborni predmet. Čim je zvonilo spustila se do Glavne prostorije kako bi pojela nešto jer je prespavala doručak. I tada je ugledala nas.

''Profesorice, nemoguće je da su one trenutak nakon zvona već bile u predvorju ako se učionice Aritmancije nalazi na petom katu.'', reče i složi nevin izraz lica.

''A kako si se ti našla u predvorju nakon odmah nakon zvona?'' upitam ju hvatajući se za jedinu slamku spasa.

''Društvena prostorija Plackwawa se nalazi u blizini predvorja, ako nisi znala.'', bahato mi odgovori.

''O.''

Dakako da sam znala, no to sam potpuno smetnula s uma pokušavajući se nekako izvući iz gabule.

''Objasnite mi zašto niste bile na satu.'', strogo će Romilda glasom zapovjednika.

Maggie otvori usta kako bi odgovorila umjesto nas, no Romilda podigne desnu ruku i Maggie ne reče ništa.

''Slušam.''

''Pa…'', počeh nervozno. Kako joj reći da smo markirale iako je to očito?

''Markirale smo.'', brzo će Mia ne mogavši odugovlačiti.

Na licu Romilde pojavi se razočaran izraz i to me zaboli više nego da se izderala na nas.

''Tako dakle.''

Maggie se očito više nije mogla suzdržavati. Na licu joj otvoreno zablista osmijeh. Romilda podigne obrve, a Maggie se brže – bolje uozbilji.

''Izmeru oduzimam 35 bodova za svaku od vas dvije.'', Romildin glas bio je toliko prožet razočaranjem da sam osjetila kako me obrazi peku.''I jednomjesečna kazna. Svaki ponedjeljak, utorak i srijedu dolazit ćete kod mene u kabinet i ja ću vam odrediti posao.''

Pognula sam pogled i zagledala se u svoje starke. Znala sam da se ne vrijedi buniti, zaslužile smo to. Da je u pitanju Nilles, vjerojatno ne bih pokunjeno priznala poraz, već bih, u najmanju ruku, nastavili bijesno zuriti u njega nadajući se da pogled ipak ubija. No razočaranje Romilde me boljelo više od pada na stepenicama i još uvijek crvenkastog nosa.

''Možete ići.''

***

Društvena prostorija po pauzom za ručak bila je neočekivano krcata učenicima. May nam je ponijela nešto jela od ručka pošto se Mia i ja nismo vraćale u Glavnu prostoriju. Mia je uživala u pohovanom pilećem batku, ali ja sam izgubila apetit stoga jedino što sam pojela bila je banana. Vatra nije treperila u ognjištu, bio je jedan od posljednjih toplih dana ove godine.

Mnoštvo učenika se guralo oko oglasne ploče želeći što prije pročitati planetarnu vijest iako su ju već čuli od prijatelja. No očito su se željeli uvjeriti na vlastite oči. Naime, nakon trinaest godina opet će se formirati metlobojski timovi za Izmer i Plackwawe. Prvu godinu Samarunove strahovlade Ewarn je bio u rasulu i više se nije održavalo metlobojsko prvenstvo domova – i tako već trinaest godina sve do današnjeg dana.

''I, hoćete se prijaviti na kvalifikacije?'' upita nas Mark sa nadom u glasu.

''Ne.'', odgovori May.

''Ja hoću.'', reče Mia kao da je to nešto što se podrazumijeva.

Edward i Richard su promrmljali nešto nerazumljivo, a ja sam šutjela. Oduvijek sam voljela metloboj i kod kuće sam često igrala na poziciji lovice, no nisam imala dovoljno samopouzdanja da se prijavim na kvalifikacije. Čak i kada bih prošla, vjerojatno bih umrla od treme prije nego bih izašla na teren.

''Ruta, pa zar ti nisi dobra na mjestu lovice?'' upita me Mia iako je znala odgovor.

''Pa, onako.''

''Onda se prijavi!'' napravila je onaj slatki pseći pogled kako bi me nagovorila.

''Da, baš. Još da se osramotim.'', kažem pomalo sarkastično.''A i mislim da smo taj dan u kazni.'', zapravo i nisam znala kojeg su dana kvalifikacije. Više sam se nadala tomu.

''Ne. U subotu su kvalifikacije.'', na Mijinom licu pojavi se pobjedonosan izraz.

''Izgledaš kao Maggie.'', napomenem joj.

Mia se odmah namršti, ali ne prestade sa nagovaranjem.

''Daj, Ruta. Pa što možeš izgubiti?''

Još jednom se zagleda u mene sa molim – te pogledom. Ugledah takav pogled i na licima ostalih.

''Oke. Ići ću. A za duševne boli ćeš ti odgovarati.'', još jednom u danu priznam poraz, no ovaj put, poraz slatkog okusa.

EDIT : Prije dvije godine u šestom mjesecu otvorih svoj prvi hpff. Malo tko se toga sjeća i malo tko zna za njega, no nije bitno. Ja ga se i dalje sa smiješkom na licu prisjećam.