Because Harry Potter has brought us together.

četvrtak, 16.04.2009.

20. poglavlje

Pojam živjeti postao mi je stran i neobičan. Zašto se sunce i dalje smješkalo na nebu? Zašto su profesori i dalje predavali svoja predavanja? Zašto vrijeme nije stalo onaj čas kada sam saznala da mi je mama oteta? Zašto sam morala i dalje živjeti kao da se ništa nije dogodilo?
Često je jedina stvar koju sam željela učiniti je zavući se pod pokrivač svojeg kreveta i čekati neki novi, bolji dan.
Ponekad sam pomislila kako mi ona šalje pismo kada sam ugledala Ginny kako leti prema meni, zaboravljajući da mi ga ona ne može poslati. Ta sekunda zaborava i kratkoročne sreće, prije nego mi se surova stvarnost ponovo suho osmjehne, ponekad je moj jedini razlog zašto uopće ustajem iz kreveta. Jer puno razloga nisam imala.
Osim onih trenutaka u knjižnici ili društvenoj prostoriji provedeni s prijateljima. I knjiga. Da ne gajim veliku ljubav prema njima, možda bih već poludjela. Da, prijatelji i knjige su moji izvori sreće u čiju sam se neiscrpnost uzdala. Bez njih, od onog dana kada sam saznala od Molleyja što se dogodilo, ne bih se mogla slabašno i nesigurno osmjehnuti, kao što sam sada u stanju.

U međuvremenu su profesori vodili stražu po odmorima prateći me od učionice do učionice tobože se zanimajući je li mi novo predavanje Skrbi bilo zanimljivo, kako je Mia i kako mi ide zadaća iz Preobrazbe. U prvi mah sam im povjerovala, čudeći se zašto ih to uopće zanima. No kako se priča ponavljala iz dana u dan, s vremenom sam shvatila njihove namjere, ali sam im i dalje uljudno odgovarala na pitanja. Bila sam prilično sigurna da im to je Molley naredio i bila sam mu zahvalna što tu istu naredbu nije morao izvršavati i Nilles jer bi ubojstvo učenice na sred hodnika od strane profesora znatno štetilo dobrom ugledu Ewarna.


Društvena prostorija Izmera bila je, kao i svake večeri, krcata učenicima.
Voditelji glavne zabave, kao i obično, bili su Martha, Mick i ostatak njihove ekipe od kojih sam prepoznala Vincenta Davisa, Ivana Fruka i Martinu Bošnjak. Stajali su pokraj prozora, tvoreći živahan i glasan krug zabavljajući se Darkovom puckajućom loptom.
Možda bih se u nekim drugim okolnostima pridružila njima, ali trenutno sam bila previše okupirana učenjem Čarobnih napitaka, čemu nikako nije pomagao glasan radio kojeg su slušali učenici prve godine blizu našeg stola.
Na par trenutaka sam se borila sa željom da im uništim radio nekom čarolijom, ali znala sam da bih loše prošla. Na kraju sam se samo svalila u naslonjač i umorno protrljala oči.
May i dalje nije odvajala pogled sa svojeg pergamenta, ispisujući dugačke i uredne rečenice.
Zijevnula sam u trenutku kada je nam se za stol pridružio Mark sa Alessom, previše zanesena pogleda za dvoje prijatelja. Zagledala sam se u dvoje učenika sedme godine koji su se ljubili, pri tom izmjenjujući previše sline dok se cura namještala dečku u krilu. Nisam ih gledala jer sam željela naučiti nove metode ljubljenja niti išta slično. Gledala sam ih samo kako ne bih gledala Alessu udaljenu od Marka tek koji milimetar. Osjetila sam snažnu želju da ju odgurnem od njega, barem na trenutak da ne budu tako blizu jedno drugome.

Mark je shvatio što gledam, a potom se nasmijao.

''Zar te mama nije naučila pristojnosti?'' podbode me.

Kada je shvatio koju je riječ upotrebio u rečenici, zgroženo je stavio ruku na usta.

''Oprosti! Nisam razmišljao!'' žurno se počeo ispričavati, a ja sam samo nastavila tupo gledati u ono dvoje učenika.

Alessa se zagrizla za usnicu. Očito je željela nešto reći kako bi me utješila, no nije znala što.

''Idem gore.'', kratko kažem i otiđem u spavaonicu praćena pogledom svih triju para očiju koji su sjedili za stolom.

Nisam bila ljutita na Marka. Spominjanje moje mame nije zločin, iako su se svi prema tome ponašali kao da jest.

Ponekad sam željela da ju ne volim toliko. Jer da ju ne volim, ne bi me boljela njena otmica. Ne bih se brinula je li ona dobro i hoću li ju ikada više vidjeti.
I tada bi se već slijedeći trenutak gadila sama sebi jer sam poželjela tako nešto.

Ušla sam u spavaonicu.
Od našeg dolaska u Ewarn u rujnu spavaonica je postala neurednija.
Kovčezi su zauzeli gotovo sav prostor između naših kreveta, a odjeća u njima bila je razbacana i neuredna. Dogovorile smo se da ćemo ih urediti, ali nikako nismo svoj plan sproveli u djelo. Na prozorskoj dasci i dalje je stajao bokal s vodom, a društvo su mu pravile knjige i udžbenici. Na našim noćnim ormarićima su razne sitnice, od šminke, pera za pisanje i knjiga, do čokoladnih muffina kao u mojem slučaju.

Prišla sam prozoru i otvorila ga.
Osjetila sam nalet svježeg zraka i ugodu koja je dolazila s njim.
Mrak je obavio dolinu Ewarna, a hladni vjetar poigravao se sa lišćem.
Zagledala sam se u veliki, puni mjesec i zvijezde koje su nesložno svjetlucale, svaka svojim ritmom. Zaneseno sam ih promatrala vjerujući da u njima ima nešto više, nešto čarobno što nema veze sa magijom koju učimo u školi.
Pitala sam se gleda li moja mama mjesec kao i ja. Može li ga uopće gledati. Boli li ju što? I ono što me je najviše mučilo : je li uopće živa?
Zatresla sam glavom u želji da otjeram takve misli.
Zaklopila sam oči. Ponovni nalet vjetra uštipnuo me za obraze i izgubio se u krošnji drveća. Poželjela sam kišu. Hladnu, jesenju kišu da se mogu sklupčati pod pokrivačem i osluškivati njeno kucanje o prozor. Oduvijek sam voljela kišu, grmljavinu i sve ostalo što su ljudi nazivali lošim vremenom, a ja nisam vidjela razloga zašto ih nazivati lošim.

Začulo se tiho kucanje o vrata. Brzo sam zatvorila prozor i pohitala do kreveta s kojeg sam uzela knjigu koju sam večer prije čitala.

''Uđi.'', glumeći odsutnost duhom pozovem unutra onoga koji je vani i dalje kucao na vrata.

U prostoriju, ozbiljna lica i plavih očiju u kojima sam se gubila, uniđe Mark.

''Ej.'', pozdravim ga i vratim pogled na knjigu.

Mark je sjeo na Mayin krevet, nasuprot mojemu.

Osjetila sam želju da podignem pogled s knjige i pogledam njegove oči, samo kako bih ugodila sama sebi. Ali vođena vlastitim inatom, nastavila sam tobože čitati.

''Što radiš?'' pokušao je započeti razgovor.

''Štrikam.'', odgovorim.

''Kul.'', promrmlja.''Ne, ozbiljno te pitam. Što to radiš od sebe?''

Sada sam podigla pogled i iznenađeno ga pogledala, gotovo uvrijeđeno.

''Ruta, ovo nisi ti.'', nastavio je sigurnim glasom.''Ti ne živiš. Ideš na nastavu i pišeš zadaće, ali ne živiš. Više se ničemu ne raduješ, ne vjeruješ u Molleyjev plan, kao da si od svega odustala. Ovo nisi ti.'', ponovio je.

Iako sam ostala zatečena njegovim kratkim govorom kojeg je vjerojatno naučio napamet, bila sam u stanju sarkastično odgovoriti.

''Ma ti se šališ. Nisam primijetila.''

Markovi kutovi usana zatitrali su kao da se želi nasmijati.

''Znaš, iako ti nisi, ja sam sigurna da je tvoja mama živa.'', nastavio je.''Vjeruj mi, Samarun ju neće ubiti. On čeka kada ćeš ti doći po nju, a s obzirom da ti nećeš otići nigdje iz Ewarna, On će doći po tebe. Ako ju On ikada bude htio ubiti, to će biti kada dođe po tebe, a onda ćemo ju spasiti. Ona je trenutno mamac, a mamac mora preživjeti.''

Pogledala sam ga. U njegovim oceansko plavim očima vidjela sam da on doista vjeruje u to.
I to je bio dovoljan razlog da i ja povjerujem.

''Valjda imaš pravo.'', složim se nakon par sekundi tišine.

Tvrdi obruč oko mojeg srca je popustio. Bilo je dovoljno samo povjerovati.
Osjetila sam silno olakšanje, i učinilo mi se da sam lakša od perca.

''Ne znam kako bih bez nje.'', kažem, prvi put s nekim iskreno pričajući o mami.

Mark je izgledao iskreno suosjećajno, no očito nije znao što više da kaže.

''Znači, sada moramo čekati.'', ustvrdim.''Dok On ne dođe po mene.'', trgnula sam se kada sam shvatila što sam rekla.

''Zastrašujuće.'', složi se Mark.

''Neće valjda On doći u Ewarn?'' upitam ga, iako sam znala da Mark ne može znati Samarunove planove.''Što ako netko iz Ewarna strada?''

''Dakako da neće doći osobno u Ewarn.'', reče Mark možda i sam sebe uvjeravajući.''Vjerojatno će nekoga poslati, kao što je onda poslao one vilenjake, sjećaš se?''

''Naravno da se sjećam.'', kažem pomalo mrko.
Sve i da sam htjela, to iskustvo nisam mogla zaboraviti. Ponekad sam se noću budila okupana znojem dok mi je u mislima bio Samarun kojeg sam netom sanjala, ali to nisam nikome rekla.

Mark se nakon nekoliko trenutaka zamišljenosti nasmiješi. Valjda je i sam shvatio koliko mi je pomogao u tih par minuta razgovora. Rastopila sam se na njegov osmijeh.

''Idem u društvenu prostoriju.'', kaže i užurbanim korakom izađe iz spavaonice.

Da, Mark je imao pravo, pomislim. Mama je dobro. Sve će biti dobro.
Osjetila sam želju da se nasmijem kada sam shvatila da polako dobijam nadu.
Onaj tko je rekao da razgovor pomaže, imao je pravo.